Naziv “Urbano Preživljavanje” je nastao sasvim slučajno kroz jedan razgovor s prijateljima u kojem su mi rekli da sam ja “urban survivor”, s obzirom na moj način života. Od te šale je nastala ideja oko radionice i prenošenja nekih iskustava drugima. Za sada, iskreno, još promišljam hoće li ostati naziv ove teme (i radionice) Urbano Preživljavanje…pa sam stavio podnaslov NEPRILAGOĐEN. Jer, prčkajući po Netu, stranice koje sam našao, a svode se pod taj ili slični naziv, imaju veze sa nekim “drugim preživljavanjem”, onim koje se tiče “agresivne samoobrane”, ili se tiču pripreme za ekstremne situacije,… jer svi briju da je svijet pred kolapsom, da je sve oko nas neprijateljsko, da trebamo noževe i pištolje da bi preživili, ubiti da nebi bili ubijeni.

Stoga, naslov bih možda promjenio, jer ja želim pričati o nekom “mirnijem preživljavanju”, pri čemu je “PREživiti” u toj riječi više nekakva šala, ironija, nego stvarna opasnost. Upravo stoga gledam i da li da zadržim naslov. Možda tek da se vidi razlika od “onog preživljavanja”? Ipak ne želim sad razbijati glavu time. Zasad se ovo zove ovako, kad mi dosadi zvat će se drugačije.

Tekstovi koji ćete ovdje naći pričati će o načinima kako se snaći u situacijama oko sebe, iz perspektive freelancera, “lovca”, ili bolje rečeno “berača biljki” s obzirom da sam vege usmjerenja 😉 No, potrebno je spomenuti oba konteksta (lovca i berača)jer ću ih uspoređivati kroz tekstove. Kakogod, oba će pojma biti upotrebljavana u prenesenim značenjima, jer niti ćemo išta stvarno loviti, niti ćemo brati biljke po Korzu. No, što ćemo onda raditi?

Vidjet ćemo kud nas “put” odnese. Ono što bih sugerirao je da sačekate više postova, i da pratite, pročitate cijeli koncept i da ne “urlate” i komentirate kontrirajući, vadeći poglavlja iz konteksta.

Lovci i berači

Kad postavim metaforu (u razgovoru s frendovima, recimo) o tome kako se snalazimo kao lovci (ili za usporedbu berači; zasad nebitno, poslije će se rasčlaniti ta dva pojma), u ovoj urbanoj džungli, većina počinje priču o vječnom konceptu (prenešenom iz plemenskih struktura, valjda zapisano u genima) lova, teritorija, pa odmah potom dolazimo do plemena, pripadnosti, “zapišavanja teritorija”…

I zaista, promatrajući svijet oko sebe, brzo uvidiš da je “vuk promjenio dlaku” u jeans, ali nije i čud, pa se svi trgaju oko lovine, laktare oko para, nabacuju perje da bi šarmirali još pernatije kokoše, na uši prislanjaju telefone veličine plazma TVa, grupiraju se u plemena po raznim ključevima, nacionalnim, regionalnim, glazbenim, podglazbenim,… i zapišavaju teritorij na kojekakve načine. Povučeni egzistencijalnim, hranidbenim STRAHOM, održanjem vrste (strahom)?, pripadnošću u plemena (strahom od opasnosti? samoće).

Okrenuvši se oko sebe na brzinu možemo zaključiti da je glavni pokretač svega upravo STRAH.

Ovdje ne pričamo o oprezu, već o pravom iskonskom strahu (finalno – od smrti). Naravno, kad smo našli udicu, sad samo namaknimo mamac i eto nam svijet oko nas.

Dakle, tu nema napretka već dugo tisućljeća? Ne, pomažu ni kompovi, ni mobiteli, ni auti, ni lopate.

Naprotiv, kao da odmažu, a?

Zadržavajući praiskonski strah, možda i upravo zbog njega, zaboravljena su neka druga učenja koja su zasigurno postojala “onda”, jer stare su zajednice morale imati neka rješenja, manje ili više efikasna. Jedno od tih rješenja uporno sakriva upravo tehnika(oruđe) koja je umjesto pomoći postala udica i mamac, pri čemu potencira problem da ga lakše naplati (stvara potrebu). To rješenje je zasigurno zaljevanje biljke sa “koje jedeš” plodove, NEodsjecanje grane na kojoj sjediš. Koncept današnjice skrojen je po sistemu progutaj sve danas, izgradi, razruši, rasti do besmisla, šareni, zamaži oči, prodaj… Dok svoj strah (bez)uspješno sakrivamo iza mobitela, šminke, statusa…  dok prodavači mahnito trče oko nas govoreći nam šta nam sve treba jer smo nesavršeni…

Po kojem se konceptu mjeri BPD, “rast” neke zemlje, dohodak, bla bla bla…

Jeste li razmišljali što je sve u tom famoznom BDP (mlijeko, kruh, čelik, oružje..)? Jeste li se zapitali zašto naš grad uopće treba “rasti”, i kamo/kome treba rasti? Do kuda da raste? Do Kine? Čitam Rijeka ima 20.000 stanovnika manje nego prije? So what? I koji je ključ, mjerilo, o čemu pričamo? Potpisao bi odmah da pola grada ode (no, dajte da ja selektiram 😉 da ih “prodamo” negdje drugdje, kao klub nogometaše. Iako, zasad je ključ da odlaze oni koje bi ja ostavio. Sve više dobrih frendova gledam samo preko Neta (ako nam se uopće poklope vremenske zone). Nije poanta što su to moji frendovi, nego što su to kvalitetni ljudi. Nekvalitetnijima (bolje mi zvuči nedovoljno budnima, nije to stvar kvalitete) će lakše “uvalit spiku” i privatizirat još ovo malo što je ostalo javno (o tome u drugoj temi).

Zašto (npr.) ovdje na Krku gdje sad ovo pišem, ima oko mene nekoliko stotina NOVIH kuća, sablasno praznih 350 dana u godini? Da bi 15 dana došli topit guze u more i prljat ga kremama? (“dragi se stranci veselo smješe, od njih more smrdi po kremama” -Prljavo kazalište). Istovremeno dok su ove kuće prazne (naselja duhova), pričamo o beskućništvu? Smješno. No, pustimo i te vikendice, u gradovima ima hrpe praznih prostora. Ali, problem je u konceptu.

A, taj koncept je koncept raka, virusa… čovjek je rak ove planete, pa stoga nimalo ne čudi da sve više populacije ima nekakvu takvu boleštinu. Što sijemo, to žanjemo. E, sad po kojem ključu koga tu što pogađa, teško je reći. Iako ću se drznuti pričati o beskućnicima, a i o “ključevima” zasigurno u nekom od slijedećih nastavaka, sad ću to preskočiti.

Jeste li gledali IDIOCRACY ? Film, iako nema neku veliku ocjenu na IMDB, neloše pogađa kud smjeramo kao “vrsta”, bolno dobro. Možda zato i nema veliku ocjenu, predobar je;-) Pogledajte ga. (LINK)

Prije neg me optužite da negativiziram (na pozitivno naslovljenoj stranici;-) moram samo podsjetit da svaka priča počinje od početka, onda ide zaplet pa, štaznam, romansa, možda i toga bude, pa malo onako oće-neće-kadće, pa iznenađenje, jer nije onaj nego ovaj nešto kriv,.. e i onda happy end? Moram postavit temu na koju se pozivam i dajem kut gledanja. Realnost nije negativa. Negativa bi bila reći da ne može drugačije.

Finalno, možda me budu platili po riječi pa moram malo duže trljat (nadaj se, nadaj se ;-). Jao …

Čini mi se da se moram vratiti na lovce I berače…

Lovce koji ne sjeku granu na kojoj sjede. One koji znaju da ako ubiju i zadnji primjerak od kojeg se hrane i sami umiru. Berače koji ne kidaju korjenje, koji čuvaju sjemenje, koji zaljevaju.

Treba li objašnjavati takvo stanovište? Nije li ono samo po sebi oslobađanje od straha (strah koji mahnito ruši sve pred sobom upravo “gradeći”)?

Zamislite scenu u kojoj ste zalili vrt koji će sutra ujutro biti pun salate i ukusnog pomidora… ne nestaje li strah istog časa otopljen osmjehom?

Kako otkriti gdje se sve i u kojim našim postupcima skriva strah i čime podržavamo “rušenja”?

Ajoj, teško pitanje…spremite se na mnoga iznenađenja i “ne pucajte” na poštara (donosioca vijesti) prije neg dobro razmislite o rečenom, jer pogodit će nas istina sigurno “ispod pojasa” 😉

Stay tuned!