Jednom davno, prije mnogo, mnogo godina, živio je prosvijetljeni učitelj koji je također bio i vrlo bogat obiteljski čovjek i vlasnik nekoliko tvornica. Jednoga su dana on i njegov vjerni učenik neobavezno hodali napuštenim i prašnjavim selom, dok nisu naišli na trgovinu koja je prodavala starine, sitan nakit i štošta drugo. Tamo, u izlogu, stajao je potpuno neočekivani predmet koji je privukao pažnju prosvijetljenog učitelja. Bila je to porculanska šalica za čaj, sama samcata i kada ju je pomnije promotrio, shvatio je da je to ona ista rijetka i vrlo cijenjena šalica za čaj za kojom je tragao više od trideset godina. Napokon je pronašao tu jednu šalicu koja bi upotpunila njegov neprocjenjivi pribor za čaj, jedini takve vrste koji se prenosio još od starih indijskih kraljeva. Imao je preostalih jedanaest šalica, a ova bi učinila pribor potpunim.

Bio je oduševljen ovom velikom srećom i osjetio da mu se Milost nasmiješila na ovaj poseban dan, jer trideset je godina dugi period potrage za jednom šalicom.

A vlasnik trgovine, koji je stajao u sjeni jedva primjetan, promatrao je prosvijetljenog učitelja kako gleda u njegov izlog i srce mu je zapelo u grlu. »Moj bože! Konačno se pojavio! Ovo je moj sretan dan. Svi znaju da je ovaj učitelj vrlo bogat čovjek. Nakon trideset godina, moja žena i ja se konačno možemo umiroviti. Ovo je jedina šalica za čaj koja mu treba kako bi upotpunio najrjeđi servis za čaj… uspjeli smo!« uzbuđeno je likovao istovremeno vlažeći usne i trljajući ruke.

Rekao je ženi neka se sakrije u kuhinju. Bogovi su im se nasmiješili i napokon će moći zatvoriti trgovinu i uzeti odmor za hodočašće u sveti grad Varanasi. Moći će živjeti kao kraljevi i nikada više ne poželjeti ništa.

Nestrpljiv da što prije pozdravi učitelja, vlasnik otvori vrata i dubokim naklonom uvede njega i njegovog učenika u trgovinu. Umiljato se nasmiješio i ulagivačkim glasom rekao: »Namaste, svamiđi. Kako Vam danas mogu pomoći?«

Učitelj je uljudno objasnio da je zainteresiran za šalicu za čaj iz izloga. »Ah, znate«, odgovori vlasnik »to je moj najcjenjeniji predmet«. »Ne znam jeste li svjesni da je to jedan od najrjeđih primjeraka na svijetu. Pripada servisu za čaj od dvanaest šalica i ovo je posljednja.«

»Da«, reče učitelj »jako sam dobro upoznat sa servisom. Jedan je od mojih najdražih. Želio bih kupiti tu šalicu. Kolika je cijena?«

Vlasnikova su usta postala suha i srce mu je počelo lupati. Pomislio je: »Ovaj svami zna za jedinstvenu rijetkost ove šalice. Platit će koliko god zatražim«, i ponesen trenutnim uzbuđenjem navede astronomsku cijenu.

Nakon što je čuo cijenu, učitelj jednostavno odgovori: »Ne, dragi gospodine, ja ću platiti samo ovu svotu« i navede velikodušnu i pravednu cijenu. »To je poštena cijena.«

Vlasnik je ostao osupnut. Pomislio je da će biti mnogo lakše od ovoga; napokon, prosvijetljeni učitelj nije neka propalica koja se cjenka u trgovini. Zbunjen, ali ne previše obeshrabren, vlasnik spusti svoju prvotnu cijenu na pola, objašnjavajući učitelju kakav bi to gubitak za njega bio, naglašavajući da je ovo jedini takav preostali primjerak.

Učitelj se složio s njegovom tvrdnjom. Šalica je nezamjenjiva – najrjeđa koju se može pronaći i jednostavno konstatirao da će platiti jedino ovu cijenu, cijenu koju je on ponudio. »To je poštena cijena.«

Potpuno zaprepašten, vlasnik je počeo razmišljati u sebi. »Dobro. U redu. Znači ovaj bi se učitelj cjenkao. Spustit ću još za pola i to je to. Svejedno ću završiti kao bogat čovjek«, reče sam sebi.

S neuvjerljivim smiješkom i bez pripremljene isprike, reče: »Svamiđi, s vama čovjek teško izlazi na kraj. U redu. Reći ću vam što ću učiniti. Spustit ću vam cijenu još za pola, ali to je sve – to je moja konačna ponuda«.

Učiteljevo se lice malo rastužilo i tihim je glasom odgovorio: »Žao mi je gospodine. Valjda me niste razumjeli. Ja ću platiti samo ovu cijenu, to je poštena cijena,”

Dao je znak svom učeniku da je došlo vrijeme da zaključe svoj boravak, pozdravio vlasnika i tiho izašao van.

Kada su bili kojih pedesetak koraka udaljeni od trgovine, začuli su kako ih netko doziva, viče za njima, a kada su se okrenuli da pogledaju

0 kome se radi, vidjeli su vlasnika trgovine kako trči za njima, mlatarajući, bez daha, moleći ih: »Svamiđi, svamiđi, vratite se, molim vas, vratite se… možete dobiti šalicu po vašoj cijeni.«

I tako su se vratili i obavili transakciju u prilično prijateljskom tonu. Vlasnik trgovine je naravno potajno znao da su on i njegova žena namireni za cijeli život. Učitelj je to također znao i obojica su bila vrlo zadovoljna.

Dok se posao sklapao i šalica za čaj umatala, učenik primijeti veličanstvenu sablju na zidu, malo poviše vlasnikove glave. Nije mogao skinuti pogled s tom sabljom – bila je to jedna od najzamršenije oblikovanih, ali istovremeno jedna od najsnažnijih sablji koje je ikada vidio. Kada se okrenuo da skine pogled, uhvatio se kako mu se pogled neprekidno vraća na nju. Osjećao se kao opčinjen tom sabljom.

Pomisli: »Moram ju imati. Nazvat ću ju svojom ‘sabljom istine’. Zauzet će počasno mjesto u mojoj kući, odmah iznad oltara. Nikada prije nisam vidio ovako predivnu sablju. Jednostavno ju moram imati.«

»Ja sam čovjek skromnih materijalnih sredstava«, pomisli »ali ako ponovim isto što je i učitelj učinio, možda ga uspijem dobiti po daleko manjoj cijeni.«

Pokušavajući zvučati prilično uvjerljivo i pomalo nezainteresirano, učenik je neobavezno pokazao na sablju i rekao vlasniku: »Ovo je vrlo privlačna sablja. Nije da bih imao previše koristi od nje, ali volio bih čuti vašu cijenu.«

Vlasnik pogleda učenika prodorno u oči. Bio je to prepreden čovjek

I premda je živio skromnim životom, nije volio da se netko poigrava njime. Pretvaranje je ostavilo gorak okus u njegovim ustima. No bez obzira na to, osjećajući ugodno olakšanje jer je već obavio prodaju života, odlučio je biti velikodušan i naveo je tek nešto nižu cijenu.

Učenik odglumi uzdah i reče: »Ne dragi gospodine, ja ću platiti samo ovu cijenu. To je poštena cijena«, oponašajući svog učitelja u dlaku.

Vlasnik koji je uvijek bio raspoložen za nagodbu jer to je, na kraju krajeva bio uobičajen način prodaje, spusti cijenu za pola.

Učenik odmahne glavom i reče: »Ne gospodine. Platit ću samo ovu ciienu. To je poštena cijena.- Vlasnik još jednom spusti cijenu.

Učenik napokon slegne ramenima i reče: »Valjda niste razumjeli, gospodine… Ja ću kupiti sablju samo po ovoj cijeni. To je poštena cijena.« I, nakon što je učitelj sada već zaključio svoj posao, obojica su zajednički izašla iz trgovine.

Kada su bili nekih pedeset koraka udaljeni, učenik se osvrnuo da vidi slijedi li ih vlasnik, ali ne, vrata trgovine su ostala zatvorena. U tišini, on i učitelj nastaviše hodati iako je učenik svako malo pogledavao preko ramena, potpuno zbunjen što vlasnik trgovine nije potrčao za njim. Učinio je sve što je i učitelj učinio. Zašto nije upalilo?

Kada su zastali kako bi popili piće, dva kilometra dalje, učenik je napokon progovorio.

»Učitelju, zašto vlasnik trgovine nije potrčao za mnom isto kao što je trčao za vama?« Učitelj, inače šutljiv čovjek, nije odgovorio.

»Ali zašto nas nije slijedio?«, navaljivao je učenik.

Napokon, učitelj progovori. »Žudiš li još uvijek za tom sabljom?«

»Pa, naravno učitelju«, odgovori učenik.

»Taj vlasnik može namirisati tvoju žudnju. On zna da ti čezneš za tom sabljom i također zna da ćeš, kada sutra ujutro otvori svoju trgovinu, ti biti njegova prva mušterija. I uzet ćeš ju po njegovoj cijeni.«

Učenik za trenutak utihne dok je dopuštao riječima da se slegnu, zatim drsko upita: »Ali učitelju, zar vi niste žudjeli za tom šalicom za čaj? Tragali ste za njom dulje od trideset godina. Niste li čeznuli da upotpunite svoj servis?«

Učitelj nije odgovarao i u tišini, učenik je shvatio da učitelj nije naravno žudio za običnom šalicom. Pomalo posramljen što je bio tako drzak da pomisli kako bi učitelj žudio za bilo čime, ponizno upita: »Ali koja je vaša tajna, učitelju?«

A učitelj tiho odgovori: »On je potrčao za mnom jer je znao da sam uistinu to i mislio kada sam rekao da ću ju uzeti po poštenoj cijeni -bio sam nevezan. Ali kod tebe je uspio namirisati tvoju žudnju i zna da ćeš se vratiti.«

»Ali kako da ne žudite za šalicom koja će upotpuniti jednu od vaših najrjeđih kolekcija?«

»Dopusti mi da ti otkrijem svoju tajnu«, odgovori učitelj. »Svake noći, prije nego što zaspim, duboko se poklonim i zahvalim Bogu iz svega srca za sve blagoslove tog dana. A zatim, cijelim svojim bićem, Bogu ponudim sve do čega mi je stalo. Ponudim mu svoje tvornice, svoj ašram, svoje kuće. Ponudim svoje učenike, svoje prijatelje, pa čak i svoju voljenu ženu i drugocjenu djecu. U svom umu vidim spaljene

svoje tvornice i ašram, vidim svoju obitelj i voljene kako su mi oduzeti i počivaju u Božjem naručju. I kada moja molitva završi, legnem kao siromašan čovjek.«

»Kad se probudim, pogledam oko sebe da pozdravim svjež, novi dan i vidim kako me Božja Milost još uvijek okružuje. I preplavljen zahvalnošću, poklonim se i zahvalim Bogu svim svojim srcem što me je za još jedan dan blagoslovio tim neprocjenjivim darovima. Shvaćam da sam tek njegov pazikuća. Ti darovi nikada nisu ni bili moji. Oni su bili tek pozajmljeni. Sve je pozajmljeno.«

… Sve je pozajmljeno.