Lociranje potrebe I odgovaranje na nju je prilično prirodna stvar I način razvoja. Korjenski gledano slobodno tržište ima takve postavke. No gdje onda nastaje problem? Kao I obično u ljudima. Ne postoji društveno uređenje, oruđe, oružje, misao, koja je sama po sebi negativna, tako nije ni slobodno tržište kao ni njegov pandan prijašnjim uređenjima (komunizmu, feudalizmu, pa recimo I kapitalizmu, ukoliko shvatimo da je “korporatizam” neki novi slijed). Sve to nije samo po sebi negativno već su ljudi negativni (oni koji jesu), I iskvare sve što u bazi može biti dobra ideja. Kako je ovo “novo” uređenje I globalistički usmjereno, isto tako će se posljedice toliko široko I vidjeti I osjetiti. Dobre ili loše posljedice. Ne ulazeći sad u kut gledanja o dobrom I lošem, jer što je jednom lijevo drugom je desno, zadržat ću se samo na postavki od koje sam počeo – potrebe. Današnje potrebe umjetno su podignutih ljestvica, često su vrlo neprirodne, draškajući ugodu, ljuljuškajući nas u lažnim uvjerenjima ostavljajući smanjenog kuta gledanja. Dok osobno gledajući sve gledamo iz vlastitog kuta vrlo kratkog dosega pogleda (a iz kojeg bi gledao ak’ ne iz svog:-) globalni kut gleda na mene iz svog osobnog kuta (a iz kojeg bi I on neg iz svog) pa mi daje ono što hoću ili mi kaže da hoću, uzimajući ono što on hoće, a to je profit. U čemu samo po sebi nema ništa loše, svi smo tu da “sebi zaradimo”. Ipak, znamo li koje su naše potrebe, po čemu su one u sukladnosti s stvarnim potrebama, I okolinom? Znamo li pravu cijenu ispunjavanja naših želja I hirova? Pristup prodavača je da se ne mješa u naše želje, trgovina je tu da nam da ono što želimo? Pri čemu istini za volju malo pomogne da mi shvatimo da to zaista želimo 😉
No, dali nam osim šturih podataka na proizvodu o čemu se radi, od koliko E-ova i šećera je sastavljeno,… daje stvarno sliku cijene tog proizvoda? Tiče li nas se koliko je kineza “poginulo” na njemu? Koliko je smoga udisalo lokalno stanovništvo? Koliko je stabala oboreno, energije potrošeno I koliko će još biti potrošeno na taj proizvod dok se ne rasplete sva priča oko njegove ambalaže (obično pretjerane, al I umjetnici I dizajneri moraju jesti, jelte!). Trebala bi pisati knjiga na proizvodu da nam sve to opiše. Ipak, nitko od nas nema toliko vremena da čita, a I opala bi prodaja.
Stoga držimo se sadašnje koncepcije. Objasne nam da nam treba veći ekran, brži internet, više šećera u kolačima, mjehurića u piću, objasne nam I zašto. Sigurno zato jer je dobro i zdravo ili možemo zaraditi na tome. EEE! ako možemo onda nema problema. A kinez nek se misli sam za sebe, I tako ih ima puno. Nadajmo se I dovoljno, da nismo mi slijedeći u nizu koji treba “pasti”.
A vjerojatno jesmo. No uživajmo dok možemo. Poslije ćemo se brinuti za to što bude.
Kod ovakvih sustava razmišljanja jedno mi nisu jasni oni što takvim ponašanjem misle da “misle na svoju djecu” a ostavljaju im oglodanu kost pod stolom.
Da se vratim na početak. Odgovaranje na potrebe vjerojatno bi zaista regulirale slobodno tržište kad se pohlepni ljudi nebi upuštali u stvaranje potreba, a na što odgovara ljudska stalna želja za “nećim boljim” jer nikad nisu zadovoljni onim što imaju.
Ima li neki način da se ovakav svijet drugačije postavi? Ili ja samo trljam da nešto napišem.
Ima naravno da ima. Malo osvijestiti o čemu se radi pa se načini sami pojave.
Smješno je sjetiti se da su samo pred 50 ili 80 godina naši djedovi živjeli na korici kruha. A danas u Hrvatskoj naprimjer, zemlji kojoj u biti malo što fali, a koja bi lako mogla biti raj na zemlji, svi plaču da bi trebalo biti bolje. I nose mobitele-plazme pod rukom od 5000kn.
Što veći ekran to bolje. Valjda da bolje vide svoje dugove.
/u textu korištene ilustracije iz stripova DylanDog i JohnnyLogan/
Pillot