PJESMOGRAFIJA PRESJEČENIH PUTEVA (By Helga Paškvan)
Trilptih čvrstih

ljubavi svetih rijeka

Jamnunamama

draga mama

duboka je tvoja bol

i ova je rijeka slabovidljiva

kao pogled mene u tebe

iako smo jedno nekad bile

kao prvi mlaz nevini

razdvojene i daleko

dalje nego što je granica prva s indijom

od portuna i ograde starine

na istoku grada rijeke

onoga što se domom

samo zove

daljivanje brže nego hvatanje hrđe na žice metalnog klupka

odvija se kroz spirale u prošlost ispod prošlosti

pa ponovno u prošlost

eto toliko je daleko

sve

što nas je ikada spajalo

kažu

nije to više jamuna

to su izljevi kanalizacije regije grada delhija

ona postoji još samo u poljima

izbili skroz iz korita

šakom u oko

u nježni ženski obraz

u državi harayani

himalayu izvora ne usudili se taknuti

poslije pravo politički

uvidjeli – to baš ne valja

da umjetno tlo trusi

propadajuće

nije

ono pripadajuće

opet

kao u dječjoj igri

vratili ju natrag malo

malkice još malo više u tok

prekrojili hop

odglumili
nekoć ramu boga

kad plugom zaorao je jamunu

da ju poduči poniznosti blagoj ?

što se tebi desilo u počecima života

drugog svjetskog rata

incestuoznog

neznano je

kažu

tada se to nije znalo liječiti

sada je kasno

s riječnom vodom vamotamo

tamovamo

poput tvojih rapidnih odlazaka na hitnu

promjena tableta

sasvim neuspješnih

i nepotpunog vraćanja doma

nalik otežaloj krompirovoj vreći

bolnih rubova na dodir

zakrpavanog platna

sjene vezanosti ostaju u starom krevetu

i vuku na mjesto uzroka

riba se čisti od glave od repa

a rijeka je tijeka od poroda do ušća

umiru li rijeke na otvoru u more

umiru li žene rađajući djecu

dozvoli da pitam

prlja li se izvor

nižezvodnim zagađenjam

gdje se rijeka sveta zapravo dogodi

prvo

eto draga mama

jako smo prljavih voda tijela

ja i ti

sve je u gustoj kmici

struja psihe noćnih mora

koje potapaju tebe

moju jedinu rodilju

i ne mogu te pogledati

nemogu

danas nisam

lebdila si kao dekaduh u svojoj krevetodaji

zauzevši puno previše atmosfere

uzdignute na jastuku sijede glave

po inerciji za odlazak doktoru

političaru pravovjernom

onom koji brine o javnom miru

u zadnji čas

ne dati boli izaći

opasno je alarmantno ispuštati bol

indijci se ne boje kupati u vodi punoj kanalizacije

jer sa svetim

bezuvjetno nisu bolesni

neki dan imala si više sreće

neki dan sam te izgurala iz kreveta

pristala si otvoriti prozor

danas

ne znam kako si se probudila

je si li se

ne javljaju mi

ne znam teče li jamuna istim spektrom

i dalje

sivastog blatnjavila

ili se nešto promijenilo

od kako me nema

jer eto promjene su moguće…

ako se nadvijanje vijadukta uspjelo zaustaviti

sve je moguće

kada će stati gradnja tvojih armiranobetonskih stupova samoponiranja

kada

nekako nema boga na tvom sporom putu izlaska na danje svijetlo

zašto ?

možda jer u jamuni

čuči njen brat jamarađ

strašni sudac posmrtni

sveti petar istoka

koji je očito opleo prste

oko naših soba

jer i mene hvata paučina strahova

ljepljiva

kao oko stupova koje su sa stršećim žbicama digli do pola

posred jamune

i neće ih pomjeriti

postavili ih u namjeri da grade vijadukt za promet gustih oblaka ispuha auspuha

ali ipak neće

javno mišljenje, peticije i nekakva ekološka bitka dobiše ovaj put igru

mrcine će prestati rasti

o kad bi barem ti, mama

stala graditi svoje ceste boli

kojima putuješ sve dalje i dalje

od nas

nismo nikad bile bliske

je li bliskost sređivanje stana ?

vrijedno dijete

na svoju inicijativu i svojim redom

svidio ti se

a kad je to prestalo postajala sam sve neurednija

u sobi

jer jednostavno je

tamo gdje nemam mira

a samo njemu služi bazno dom

gdje mi se adrenalin diže

u 800 jedinica svakim jutrom

znajući da ležiš u međusnovima

polumrtva na par metara od mene

kao svete rijeke

koje se i dalje poštuju

mada nisu elementarno žive

eto tako je to – zar se mirim ?

mama

i kao što bi svatko želio da jamuna poteče

da ljudi prestanu koristiti za pokrivanje izmeta

prašinu

po kojoj je hodao

bosi bog

pred eone

prije 5ooo godina

tako bih i ja mama

da jednostavno prohodaš

i budeš nevino šareno biće

u ljetnim brižno skrojenihm haljininama na bratelice

da budeš onakva kakvom te nitko upoznao nije

možda se sjetiš tih vremena kada si i ti

jutrima i večerima zalijevala cvijeće

odlazila na kupanje u korita

mora

koja su zaista čista

i meka i izdašna i u kojima
nemaš straha

koji te smorio

ja ne znam zašto

jer i meni su poznata mračna jutra

i začepljenja vrhova neurona

ali ako su doktori toliko loši

draga mama

čovjek bi uistinu poželio duši život

pticu letjelicu

a tijelu brzu smrt

punih pluća

vrzasti potop u vrtlogu sveticeriječne

njena ljubav ne može ubiti

za loše

ljubav potopljena može samo olakšati

kao i skok u ocean

plavo

je tu za smrtnike bez rijeka

Nije lako sa svim svojim otporima

ne pristati da ne vjeruješ u sretan kraj

Jamuna

nema snagu
dok se svojom mudrošću
ne ulije u majku Gangu

Kći se u u majku ulijeva…

Majkama mudrost treba ?

Oslobodi me sebe da slobodno potečem sama

ka svom ušću

molim te…

 

SVE GANGINE SMRTI
„Ganga je napustila tijelo

sad pred malo…“

kaže telefon

dok je je putovala busom
navečer iza deset za grad sa sela

s tom glupo reći informacijom

mučki sklupčanoj u glavi

titrale joj

Gangine jelenje oči

i nemirne vijesti o rastrojenima preljubima.

„jesi živa ti ?“

Pristigao u kuhinji oko jedanaest sms

njegov, nakon mjesec dana

kada je prvi

nabasavši na ulici

saznao za njenu kartu za Indiju

„Živa sam, ali prijateljica je mrtva.“

„Njoj dobro.“

„Oprosti šta zovem, ne znam šta ćeš misliti da sam lud…“

Halo… ona je mlada žena, mama troje djece, umrla od raka

i želje da odustane…

Nema struje

u tom toku više.

Po njegovom pozivu na ples

igrali su jedno ljeto

do njenog uživo susreta s moćnom rijekom.

Prvi put zjenica je vidjela korito

u kadru kroz okno vlaka
u prostrane slobodne natopljene krajolike

potom prelazak na splavi s hrpom muškaraca na biciklama

i motorčinama.

Za nova četiri mjeseca

struje Gange odvrtložile i molitve i karme

i sukobe trauma

premoćno da bi

zaustavile njegovu smrt

u njenin njedrima

dok je

potapala predano njegovu sliku

u nekoliko okuka

živih svetih rijeka

u najboljoj namjeri očišćenja

sudbine mu sretnog princa

dilera

riječima oštricama.

Nesebično, pa što bude, natapala.

„Je li mrtav ?“- pitala je Indijka kćerka ribara

u nevjerici gledajući kako

smeđe oči vire kroz djetelinu na površini vode

prvi put doživjevši da joj netko na kućnom gatu

Rijeke najnježnije

otapa fotografiju subjekta ljubavi

„Možda je malo bolestan...“ odgovori putnica.

Malo je blaga riječ-

potvrdili bi podvodni karmički anali u

fosilnim ljušturama urezima-

„Na drugom kraju polutke

na kraju vremena

Vode Varune učinile su najbolje

odvukle ga daleko od nje

iza otvaranja i zatvaranja vrata….jer

ples na Gayatri mantru nije bio dovoljan

slobodna volja njegova da nastavi koračati u ritmu noseći i njena stopala

gubila je snagu i

odustala“

Jednostavno

stali su bez struje

svijesti.

Preambiciozno plutali u najmoćnijoj majci ?

Ona svoje utopljenike uvijek izbaci

na prave obale

nikad ne izdaje nesebična obećanja

i ne gubi savijest…“

Ako su zaista nesebična djela…ne bole.

Nije znala koliko će ju boljeti ako Ganga odluči
boriti se da njena duša i tijelo stvarno nauče

što je to ljubav bez očekivanja natrag.

Napustili su svoja međusobna tijela

Od gange utihle preko testosteronske do gange bezuvjetne.

Što je ona naučila ?

Da ne zna voljeti nesebično.

Još.

Đalangi najblaži tok-

Ljudi, sjene i voda, nezaustavljivo

Prvo putuje fotografija

–     rekla je –

pa onda ja

tako je rizik da više bude volja Tvoja

dogovore li Duh voda i Duh vremena

moj zadatak,

odabere li Indija uopće mene k sebi.

Mala fotografija tako

zaronila

pred dva godišnja obrtaja zemlje oko sunca

u najblaži tok svetih rijeka zapadnog Bengala.

Odnjela ju preko ovozemljskih i trabsgranica

prijateljica

poslije suputnica…

U tom nježnom valu kupao se mali bog

kažu

dijete Čeitanja

Krišna i Radharani sabrani u jednu

Osobu

Cijelu

Ljubavnu

Posvećenu.

Rastočena u

nikad istoj vodi

čekala

sjena slika

anoreksične samonipodištavalice

pod vodenmahovinom živu joj glavu

čuvala

dok Indija ne odabere tren njenog sletanja.

Prije toga

ispod površina voda

splele se čudne sudbine.

Bacačica njene sjene

iskupljenica

pred ženom s imenom nasuprotne rijeke

Gange moćne i nježne

Otišle u lomu s planete

Bujica brza brzava

A on

koji ju je pitao

je li živa

Pitao na dan njene smrti

Sad

On se čak kajanja boji

radi njene smrti

izazvane hotimice

da ne odleti u nebo

praznine

Ili duboko na dno Jamune

gdje vuče smrtni sudac.

Tek sad je jasno

zašto ih je mrtva Ganga povezala

zašto je bio prva osoba

koja je saznala za povratnu kartu Qatarairwaysa u džepu…

Zašto ju je oborio plesom na najtajniju mantru

zašto ju je zgrabio jako

zgazio kao puževu kućicu

iz koje je izašao

topao i pun dobrog truda.

Hodočašće nije stalo u krugovima svetišta

centripetalne mu silnice izbijaju

u

dezorijentirani svemir u širenju

koji sasvim u redu svog kaosa

njoj odgovara

jer je borba za Samopoštovanje počela

uz križne obale kozmičkih darovateljica života

majki indijskih pastira i pastirica.

Okrutno ali pošteno meč se nastavlja na patricijskom tlu

domaćem terenu

rezultat pobjede izdržljivih

u naziranju

na čijoj strani?

ipak nema suparničkih pozicija

A on

koju li bitku nepoštivanja

Života bije

 

usudi li se odrasti…

njegove su sjene

fotoalkemijom žudnje

iz njenih ruku bačene

zaustavljene u otkupljujućim rijekama-

Ljubav

Koju ne može progutati

“Oprosti na predoziranju”

– čuje se kroz mjehuriće

“To čini i sebi

Oprašta i ne bi više”

preidealno zvuči

 

TRANSWARP POGON
Gutanje prašine započelo

Dragi

Pisala sam ti svake večeri

i kad nije bilo interneta

znala sam da mora doći

Da ću jednostavno ciljano prizvati tren postavljanja mreže

pokrivačice snoviđenja

hvatačice lijepih ujeha

i pojavio se jasno

kao na raport gospon rus koji drži mrežu

jer prostor između nas mora oživjeti

Jasnoća kakva bi inače u životu izuzetno mogla darivati ljude ljudima.

Eter je sad tih

kao kozmos kreacija

koja se ponekad stvara

ponekad povlači

poput vode koja nikad nije ista kap

Prisjećam se

mobitelska poruka mi daje do znanja da

sada

je ipak određen postojanjem

da drugi ljudi postoje.
Matematički sklapam kockice

odustajuć od izljeva pjesme

Previše čuvanja sebe u miru na

tom putu nema smisla

odgoda straha došla je kasnije

direktiva noža u leđa

stvarnost okrenula ovo što

još percipiram

kao tijelo

kao lutku

kojoj se puca u prsa…

Hodošašća se hodaju kroz snove

unatraške

gle i princ maše sa svoje planete

ma ne

usamljenost je

moje stopalo na vrhu dvije spodobe duše

dva buđenja za pikave praznine

sada iza svega…

Želim da osjeti

razumije neobični potres

tamo u prašini svetoj

Vrindavana

koliko sam osjećala trešnjavu iznutra i izvana

kompresor

decimetar buke oko kože najjači

i u spirali oko duše

i ne mora nitko razumjeti zapravo

Sveto je samo riječ

dok

Usta nisu puna prašine

Krv, promjena

miris mora u mirisu pjeska

loša pjesma

konstantno trčanje

maraton van granica

njega i sad trčim

dahšćem

samo na suho

na zraku koji nema staroindijsku krvnu sliku

koja se preklapa

s mojom

odakle –

pitam se

ne vjerujući više ničemu

nikomu u ovom sklopu elemenata.

Raspada me warp pogon

brzina buka okretaja

stvarnosti vrindavanske svete zemlje ljudi oblaka

jezgre zdušno klikću
u boj
operi izribaj očisti pljuni

pogledaj u sunce

okruglo sasvim crveno

zaslijepi potpuno

raspada nas smrtno

svaka sekunda

je li to taj osjećaj…

nepovratno

nešto se opet rađa pokraj toga

svjetlo

ljubav

ne ide nezavisno

stalnoumiruće

i baš zato…

ili je to samo slikovna priča

maratonke u izbjeglištvu srca ?

ne bih rekla

Dragi

Sad vidim da je raspadanje

Dobrodošla snaga

opstanka mene

bez ikoga,

voljela bih da se iz zaboravljene

privremenosti

i kaosa

produži u beskraj ugode

da budem sigurna

u smrtnosti

sama