Zvuči naivno i na prvi pogled bedasto, ali negiranje dijagnoze u startu nije tako loše, dolazi kao neki svojevrsni afirmativni proces i na tragu je svih new-Age tehnika u kojima se liječiš afirmacijama. Ipak, kao ni tableta, kao ni čaj, a, i ništa drugo, bez suštinskog zahvata u dubinu, ovo nije potpuno uspješan način „rješavanja” problema. Naime, dok okruženje daje kontru „joj kako si se osušio” ili „jao kako si blijed danas, a, i oko ti nekako pada”, čime baš ne pomažu, zatim i sam se vidiš sa simptomima, u ogledalu ili ih osjećaš, tada ti znaš da se „lažeš” i afirmacija postaje kontraproduktivna. Dapače, bude i gore vremenom.
Još jedan od potencijalnih problema s kojima sam se suočio je „borba” koju hoćeš-nećeš počneš voditi protiv dijagnoze. Samim tim priznaješ da postoji iako ju negiraš. Stoga se često preopteretiš jer si „kao OK” a, u biti nisi sasvim, pa si napraviš lošu uslugu. Tijelo je u biti reklo: „ostavi me na miru”, i ono bi se samo možda i izlječilo, da odeš odspavat jedno mjesec-dva zimski san. Ali ne, ti trčiš, dokazuješ sebi i drugima kako si jak i moćan, i neko vrijeme to ide. I onda se, kao što sam napisao u prvom dijelu, u uvodu, sve sruši kao kula od karata upravo na jednom od primjera koji je očito okidač za cijelu priču. Lagani emotivni šok koji se desio, pri čemu osoba koja ga je izazvala skoro da i nema veze, već je preslika neke stare boli, nekog kalupa „ostavili su me”, ili nekog: „slab sam i nemoćan” faktora koji te odavno muči i čiji je fizički rezultat upravo ova nemoć koju osjećaš u tijelu sada i koju su nazvali imenom dijagnoze koja skoro sam siguran nije bitna, već je više manje sve isto za sve ovakve dijagnoze, kao proces). Borba s dijagnozom je i svako trčanje po novi vitamin, tehniku ili način da se izliječiš, i malo po malo ti postaješ dijagnoza. Samo o tome pričaš samo o tome misliš i samo to živiš. I sve postaje vrlo slično narkomaniji, koju doduše nisam probao ali djelomično znam po cigaretama, sve bi napravio kad je nema i samo o njoj misliš jer „s cigaretom nisi sam” – kažu u dobro pogođenoj iskreno složenoj reklami. (A, zašto bi bio problem biti sam?).
Nije da nismo radili jako „niske” stvari kad smo ostali bez cigare (a, da ne govorim o jačim drogama što sve ljudi rade).
Ovdje je još jedna zanimljiva poredba, a to je da od cijelog procesa najbolje prolaze tvornice duhana, farmaceuti i svi koji „mogu pomoći”. To znači da u tvom džepu, kao što se uvijek imalo za cigare makar NEbilo i za kruh, uvijek ima i nešto para za „kontra” bolesti, pa si plodno tlo za naplatu poreza na glupost. Ne kažem da to nisu korisne stvari, neke jesu, više ili manje, no, velika je vjerojatnost da ćemo naletati na skupe i nefunkcionalne „dilere” koječega, a korist toga će biti upitna jer smo mi sami u fazi da smo dijagnoza. I, eto autoimunosti, borimo se protiv sebe – dijagnoze. Jer mi smo dijagnoza, koja god ona da je.
Nakog nekog vremena našao sam savjet u jednoj knjizi i zamislio se nad time da treba prihvatiti dijagnozu kao prijatelja, a ne boriti se. Riješio sam okrenuti situaciju tako nekako, i da od toga pokušam nešto bar naučiti, popraviti se nabolje i da će sve ići „najbolje za mene”. Ok, da, sad ćete reći, opet afirmacije. Da, djelomično. Ali nije isto onako. Ako zaista vjeruješ i počneš shvaćati svoju dijagnozu kao trenera. Malo grubog, ali nekog tko te uči nečemu. Zaista je trebalo neko vrijeme da to implementiram, ali kad uspije stvarno djeluje.
Slično je kao onaj princip kad se Mujo udara kamenom u glavu.
Šta radiš pita ga Haso,
Drogiram se.
Pa jel ti dobro?
Jeee kad fulam. .-)
Ostale nastavke ovog bloga pratite na linku: