Ovih dana sam imao „zanimljivu” pokaznu vježbu u praksi, seriju šokova i emotivnih napada odakle ih nisam očekivao (iako nije da se nije moglo predvidjet za onoga tko gleda malo bolje i sad kad gledaš u nazad). Ove situacije su kao svojevrsni Deja vu, jer se već slično dešavalo, ciljale na moje slabe točke, za koje sam pisao u prošlim nastavcima da su me najvjerojatnije odvele u ovu situaciju, a to su uloga žrtve i uloga „onog koga ne razumiju”, tko ne smije ništa reći, jer je to uvijek u loše vrijeme, na krivi način i kritizerski (a, kad kažeš na drugi, mirniji način te ne čuju, nego misle da rade sve što je potrebno). Sad je došlo opet, da valjda sagledam još jednom.
Kad kažem napad, iako je to izvela konkretna osoba, već sam dobrano svjestan da to nema potpuno veze s njom (osim njenom „ulogom” u odnosu na moju „ulogu”), pa ljutnja brzo mine i to zaista olakša „probavljanje” situacije, a i osvještavanje. Kažem olakša, nije još potpuno ravnjak, ali super je kako je bilo, jer bi se prije godinu ili više jako ljutio, poludio i grizao sebe i druge.
Sad ostaje zadatak vidjet što s tim. S obzirom da je riječ o greški na „moju štetu” trebam sagledat što s famoznom ulogom žrtve, one druge uloge sam se odrekao i nisam tražio repliku, shvatio sam da je nebitna. Ono što sam primijetio u razgovoru pokušat ću implementirat na sebi kao savjet i promjenu. I to ne samo ono što je izrečeno „na moj račun” nego baš suprotno, još više ono što je izrečeno za „sebe” ili sam vidio između riječi za dotičnu osobu da se, kao, nje tiče. Jer igra je vrlo interaktivna. Puno toga rečenog kažemo upravo o sebi, bilo bi idealno da dok pričamo „čujemo” sebe, dubinski, ono što namećemo drugima kao krivnju često opisuje nas bolje nego druge, ali je „malo” skriveno u rečenicama. Ogledalce kaži mi tko je najljepši na svijetu. I daj mi da razlikujem kad je slika u ogledalu obrnuta, a kad ispravna.
Ono što moram usvojiti u svom ponašanju:
Najgore je reći shvatio sam i postigao sam cilj, jer tada zatvaraš vrata za dobiti novi info, nadopuniti situaciju i mišljenje. Oni koji „ne znaju” mogu naučiti, za razliku od onih koji „sve znaju”.
Loše je kad pogriješiš na nečiju štetu to ispravljati tako da to hirovito reda-radi obaviš kad te se uhvati u greški (jer možda više nije bitno kao kad je trebalo), ili ispravljati tako da „znaš što onom drugom treba zauzvrat”, jer napravio si najbolje što možeš za svačiju korist (najčešće zabluda). Možda ga je bolje pitati uz ispriku što bi u stvari, ako nešto bi, kompenziralo grešku. Ovakav način stupanj je odgovornosti onoga koji poštuje sebe i drugoga, ponizan je i daje rezultate.
Kad uđem u modus da ti „pojasnim šta si sve meni skrivio”, moram dobro paziti na svoje riječi jer u njima ima puno opisa kako se ja ponašam, koje su moje greške, na ovaj ili onaj način. A, ukazivati osobi na to u trenucima dok ti to govori (osim ako je ona jako podložna da „čuje” a to su rijetki čak i kad kažu da „žele čut”) je većinom uzaludan trud i shvaća se kao „vraćanje loptice” i kad tad to završi u ego prepucavanju „tko je kome šta kriv” pri čemu svatko počinje braniti svoj stav, a ne slušati drugoga.
I finalno, želim od sada biti oprezan u otpuštanju uloge žrtve, jer sam primijetio da žrtva prvi puta kad dođe u poziciju moći postaje jedan od najgorih agresora, imajući osjećaj da je to sloboda. Jednako kao što sam ja od velikog pušača prije nekoliko godina postao najveći neprijatelj dima ;-). Ipak, čini mi se da osjećaj da stojim na tvojoj nozi, jer si ti do sada stajao na mojoj nije sloboda. Osveta nije sloboda. Sloboda (i kraj uloge žrtve) je kad dođeš u situaciju da ti nitko ne stoji na nozi i da nikoga nizašto ne moraš prozivati, sve drugo su baloni od sapunice i laganje da sam „rješio problem”.
I finalno još jednom: kad pričam drugome slušati sebe, čak i više pozorno neg što slušam drugoga što priča meni ! A, i drugoga čuti srcem.
Sugovornika koji te kritizira, kako god ta kritika izrečena i oštra, potrebno je gledati, zanimljivo upravo kao i dijagnozu, kao prijatelja koji ti daje najbolji savjet u životu, kroz riječi i između njih. To je osjećaj vrhunske slobode. Hvala dijagnozi što me je tome naučila 😉
Još da napomenem da su ovo gore navedeno upravo razlozi zbog kojih treba pisati blog ovog tipa. Ne da drugi pročitaju, nego da JA za deset ili više dana pročitam i „divim se” šta sam neki dan rekao i usporedim s tim što sam usvojio od toga u praksu, ako ću bit iskren prema sebi 😉
Soundtrack za danas:
sloboda nije božje sjeme pa da ti ga neko da/ sloboda nije zahvalnica pročitana abecednim redom /sloboda nije krilatica reklamnog panoa / konstruktivna kritika postojećeg stanja …. (Azra)
Ostale nastavke ovog bloga pratite na linku: