Zanimljivo je kako neki ljudi u komentarima na netu ispod članaka, Tjub videa i drugdje, ali i u “pravom životu” kad komentiraju neke stvari, neka saznanja nazivaju new age bullshitom. Prozivaju ljude da su hvatači magle i šišači ovaca. Dok istovremeno svi živimo u svijetu šišanja ovaca svake minute, kupujemo servirane bedastoće, često traljavo zapakirane. Slično se dešava kad kritiziraju multilevel poslove na način da kažu da “samo oni gore zarade”, kao da inače žive u drugačijem svijetu? Štoviše, iako nisam duboko zalazio u multilevele poslujući s njima, zanimalo me je pa sam ih istraživao, i neki principi u njima su jako dobri, vjerojatno neki od poslova jednako prihvatljivi kao i ovi uobičajeni poslovi, štoviše neki su i transparentniji od “real life” opcija. Jednako je zanimljivo kako mnogi zastupaju svoje religiozno stanovište na navijački način (drugi klub ne valja), a još gore kad zastupaju svoj brend mobitela, ko da su ga oni sami pravili. No, vratimo se početnoj temi.
Naročito je zanimljivo kad se ti komentari nađu na kraju rasprave koja započinje iznošenjem nekih problema s njihove strane, pa na spomen nekih knjiga ili sličnog savjeta, kažu kako je to sranje. Da li je to otpor da uopće probaju sagledati o čemu se radi dublje od dvije uvodne rečenice, ili težnja podsvijesti da ostanu o “toplini svojeg problema”, dalo bi se raspravljati. Naravno, razumijem da se zaista namnožilo puno komentatora koji se pozivaju na takve filozofije, sa većim ili manjim teorijskim, praktičnim ili iskustvenim znanjem. Kako reče netko, danas svatko igra nogomet, da, i svatko pjeva, i svatko svira, i svatko je Guru, Majstor…
Dikriminira li to sport kao takav, glazbu kao takvu ili znanje kao takvo? Ukupno gledajući?
Osobno sam prošao svakakvih uspona i padova, prisustvovao nebrojenim radionicama i seminarima, organizirao mnoge, jednostavno jer me to zanima. Kasnije je ispalo i da mi je zatrebalo, eto desilo se da sam neke stvari “morao provjeriti” da li, i kako rade na vlastitoj koži.
I zamislite, neke od tih stvari rade 😉 Htjeli to komentatori priznat ili ne. Neke od tih postavka i znanja su istinite, iako je točno da i sami repetitori tih znanja, prepisivači i komentatori ne moraju nužno biti kompetentni i u praksi znati o čemu pričaju. Postoji i mnogo teoretičara glazbe, i kritičara, isto kao i komentatora sporta, koji kad ih slušaš zvuče kao da bi zabili deset golova jednim udarcem, i preplivali bazen za sekundu. Ipak, pitanje je jesu li ikad obuli tenisice, okvasili grlo u kloriranoj vodi bazena i zamahnuli rukom. Uzeli gitaru u ruke. Zapjevali.
Jednako tako, zanimljivo je kako neki doktori u KBC-u puše, i imaju izgled blagoraspadajućeg bolesnika, kako mnogi od “life coucha” (životnih trenera) za partnerske odnose nemaju partnere, kako neki automehaničari nemaju lijep i popravljen auto, a cipele mog postolara imaju rupu. Ipak, to ne znači da je znanje upitno. Upitna je njihova ljubav ka sebi i primjena tog znanja. Što ne znači da isto to ne može meni koristiti. Je li to Konfučije rekao da se učiti može i od pametnog i od glupog sugovornika? Stvar je tvoje percepcije.
Svakom od nas kad tad stići će ona prava ljubav, onaj pravi guru i onaj pravi automehaničar, stići će nam pravi onda kad mi budemo pravi. Možda će stići i prije, samo je pitanje da li ćemo ga znati prepoznati ili ćemo misliti da je to sigurno neki bullshit, dok se grčevito trgamo kako da riješimo današnji problem. Ili ćemo misliti kako je to “neki glupan” dok pred nama prolazi princ na bijelom konju.
Stoga prije neg zaključim da je nešto ili netko glup, pogledam ima li u svemu tome kakve poruke za mene, pa makar one kako ne treba radit. Da ne ispadnem gluplji od onog na kog uperim prst.
Ostale nastavke ovog bloga pratite na linku:
AutoPillot