Montpellier & Perpignan

Montpellier & Perpignan, 13.-14. prosinac 2019.

Prethodni putopis: https://poriluk.com/od-monaca-do-montpelliera/

Centar Montpelliera i odlazak

…opet sam prije spavanja popio whiskey, ali ovaj put mi ga je Paki naplatio, pofumal tabak ili dva i uskoro zaspao, u potpunosti bez strastvenih ženskih uzdaha iz susjedne sobe koja su me uspavala prethodne noći…

U jutro sam odlučio posjetiti centar Montpelliera i zasvirati tamo negdje. Još nisam znao gdje, ali odlučio sam izvidjeti situaciju pa sam se nadao da ću naći neko mjesto. Tad sam već koristio SIM karticu neke francuske kompanije pa sam se lako navodio pravim digitalnim GPS-om, našao parking u centru i usput sreo predivnu Francuskinju s dreadovima koja mi je objasnila kako se plaća parking, natovario djembe na rame i krenuo pješice još bliže centru, tj. prema Plac de Comedie. Tamo se nalazilo mnoštvo ljudi na ulicama i na trgu. Neki ciganski bend svirao je gypsy swing nasred trga. Ubacio sam im 1 € (zašto to ističem, shvatit ćete poslije u tekstu…).

I dalje sam tražio mjesto prikladno za uličnu svirku i ubrzo ga našao – odmah pored na nekom manjem trgu gdje je pješačka zona prelazila u cestu, u obliku kružnog toka, gdje je također prolazilo mnoštvo ljudi, ali nije bilo buke od motornih vozila. Taj uski centar grada podsjećao me je više-manje i na ostale europske gradove, ali nekako posebnu baš na Rijeku. Sličan stil gradnje. Samo što u Rijeci nema baš toliko klošara-pijanaca-narkomana koliko ih ima u Montpellieru. Bogu hvala! Ispred nekog marketa preko tramvajske stanice, baš na tom Trgu komedije, u samom centru, sjedilo je na podu ili stajalo i žicalo pare veliki broj tih probisvijeta. Drugi, tobože „normalni“ ljudi užurbano su prolazili bez emocija i ignorirali sve što se događa. Čak ni taj bend, koji je svirao izuzetno dobro, nije uspijevao pridobiti pretjeranu pažnju prolaznika, ali činilo mi se kao da ni oni baš nisu za to previše marili.

Ciganski bend koji je svirao na Trgu komediju u Montpellieru.

Napokon sam se smjestio i počeo svirati – bio je to moj prvi ulični performans na ovom putovanju. Nisam se osjećao baš sigurno u sebe, a ni previše samouvjereno, ali ipak sam zasvirao. I dalje je ispred mene prolazilo mnoštvo ljudi različitih profila – neki su čak i zastajali, neki čak i zaplesali, drugi odobravajuće namigivali i klimali glavama, ali nitko nije ubacivao novce – to mi je bilo stvarno čudno. Naposljetku, jedna jedina gospođa je došla skroz blizu i stala pokraj mene, pohvalila me i ubacila mi 1 € – „isti“ onaj koji sam ja ubacio Ciganima – to što sam „uložio“, to mi se i vratilo! Baš mi je to nekako zanimljivo. Uskoro sam se pokupio, a na putu do auta, zastao sam na falafel u obližnjem arapskom fast food-u. Obožavam falafel! Uskoro nakon falafel-orgazma, sjeo sam u svog crvenog zmaja zajahao dalje prema Perpignanu i Barceloni…

Na cesti prema Perpignanu prolazio sam kroz nekoliko gradića i podosta sela. Tu sam vozio i svog prvog putnika preko BlaBlaCar aplikacije – nekog mladog Marokanca – i to je jedan zanimljivi detalj – pošto je moje krajnje odredište bio upravo Maroko. Nažalost, nismo uspjeli uspostaviti neku komunikaciju jer je on govorio francuski i nije znao engleski, a ja obratno. Pokupio sam ga u Beziersu ili Narbonnei i doveo do Perpignana gdje je on samo izašao iz auta bez da mi je platio – i to mi je bila baš neugodna gesta koja me je baš nekako dotukla. Opet ja činim dobro djelo i pritom me se iskorištava, ali ja uopće nisam tada znao da u „razvijenoj“ Francuskoj se čak i BlaBlaCar plaćanja obavljaju digitalno preko aplikacije! Tako da sam se ja osjećao prevareno, a ipak nisam bio jer su mi novci tek 2-3 dana kasnije ipak sjeli na račun. No, obuzeo me je taj negativni osjećaj – osjećaj prevarenog čovjeka.

Perpignan i Rivesaltes

U Perpignanu je također vladao prometni kaos i osjećao sam stres. Jedva sam čekao da stignem do smještaja i da se odmorim. Ugostila me je neka familija preko AirBNB-a u Rivesaltesu. Na prvi dojam, činili su se jako ugodni domaćini, ali kuća i dvorište bili su u popriličnom kaosu. Dvorište je bilo podosta zatrpano raznom kramom, a imali su i podstanare. Kuhinja je bila jako neuredna i smrdjela je. Soba u kojoj sam spavao, također je smrdjela, ali to sam lako riješio otvorivši prozor. Soba i krevet bili su čisti, kao i kupaona koju sam dijelio s ostalim podstanarima. Nadao sam se dobroj wi-fi vezi, jer ipak je Francuska „razvijena zapadnoeuropska zemlja“, međutim, daleko je od toga, iako je u oglasu pisalo da je to sigurna stvar! Navečer sam pokušavao pronaći neki bar s dobrom internetskom vezom u kojem bih odrađivao ovaj svoj projekt i obaveze prema sponzorima, ali ni to nije bilo moguće naći! Taj gradić-selo Rivesaltes bio je otprilike veličine Lovrana, a stari grad bio je baš lijep – podsjećao me je na neki naš primorski, ali ipak su naši gradići ljepši!

I onda opet kad sam poželio proklinjati Francuze i te tobože „razvijene zemlje“, naletio sam na dvoje mladih ljudi – originalnih Francuza koji su znali govoriti engleski. Stajali su ispred njegovog ureda na ulici, pili vino i pušili cigarete. Bio je petak. Prišao sam im i rekao nešto poput: „Oprostite, znate li ako postoji neki bar u kojem mogu koristiti wi-fi?“, a oni skoro u glas: „Ne!“ To me dodatno dotuklo, ali onda sam odlučio prestati ustrajati na tome. Zamolio sam ih da ostanem s njima da zapalimo cigaretu i bar malo se podružimo. Cigareta je zapravo bila samo izgovor za druženje, ali naravno da je i njima bilo zanimljivo i egzotično da susretnu jednog Hrvata-Balkanca na takvoj „samoubilačkoj“ misiji – ekspediciji.

Zašto samoubilačkoj?! Pa imao sam 33 godine – Isusove – ako ovo „hodočešće“ preživim, izdignut će se iz pepela i kaljuže – kao Feniks ponovno se roditi!

I tu se opet dogodio taj moment penetriranja pozitivnog u negativno. Opet kad sam pomislio da je sve u kurcu i kako su ovi Francuzi totalni idijoti, dogodilo se nešto predivno: dvoje mladih Francuza u totalnoj zabiti, poput nekog sela u južnoj Lici, natoče mi vina i prihvate moj samopoziv da ostanem s njima. Zapravo, baš često sam sebe bezobrazno pozivam na mjesta, vremena i ženama u krevete – i gle čuda: prihvaćaju, kao da moraju… Ali ja sam neizmjerno zahvalan!

No, isto tako ne smijemo zaboraviti da i negativno prodire u pozitivno, tj. taman kad pomislite da je sve dobro, Bog vam opali šamarčinu! Život je dinamičan u ovoj dimenziji. Ima svoje amplitude. Sad je gori, sad je doli. Međutim, ipak vjerujem da možeš ostati više gore ili dolje, ovisno što voliš, ali nikako ne postoji ravna linija – jer onda si mrtav. Ako ideš gore – uvijek postoji više; ako ideš dole – uvijek postoji niže!

Bio je petak 13. Pitao sam ih ako se što događa u ovoj selendri, a oni puknu od smijeha s komentarom: „Ovdje sigurno ne, ali u Perpignanu možda i da.“, ali nije mi se dalo opet u Perpignan. Tu je noć bio i pun Mjesec, ali i još nekakva pomrčina i Francuskinja mi je dala svoj telefon u ruke da pričam s nekim likom jer se u blizini održavao Full Moon Party na otvorenom, ali bilo je oblačno i spremala se oluja pa se Mjesec nije ni vidio. Ipak bilo mi je drago čuti da i Francuzi mare za te Prirodne Nebeske pojave. Nisam baš ni razumio što mi je taj lik govorio preko telefona. Uskoro sam se uputio na spavanje. Oprostio se i zahvalio na gostoprimstvu i pošao kući.

Opet mi nije radio GPS, a bio sam uvjeren kad sam odlazio od kuće, da ću je s lakoćom opet pronaći po povratku. Ali to se nije dogodilo. Na moje opće zaprepaštenje, lutao sam još nekih 45 min po uličicama tog modernog predgrađa, te selendre. U blizini moje adrese nalazio se nekakav olimpijski stadion i čitavo vrijeme znao sam da sam blizu, ali nikako nisam uspjevao pronaći moju adresu. Vozio sam naprijed-nazad, k’o manijak, k’o muha bez glave. Kiša je pljuštala, grmjelo je i sijevalo, vjetar snažno puhao, nikoga na ulicama. Ja lud i nervozan – opet proklinjem proamerički stil arhitekture gdje sve izgleda isto – sve kuće identične, kao isklonirane… I onda se kao u tom kapitaliskičkom sranju treba izdvojiti pojedinac?! Koga vi jebete?! U socijalizmu i planskoj ekonomiji, što neki nazivaju „komunizmom“, pojedincu se nije davao značaj i također su se gradila takva identična predgrađa, samo stilski malo drugačija, ali mi glupi Hrvati ne znamo cijeniti Titovu ostavštinu koja je također i ostavštvina naših baka i djedova, a ne samo Titova, i koja je govoto identična izgledom kao i ta američka, a kvalitativno – vjerojatno puno bolja! Ako ništa, uspijeva odolijevati potresima i olujama za razliku od američke. Eto toliko smo mi Hrvati jadni i glupi. Uvijek nam je tuđe bolje – čak i onda kada zbilja nije!

Ima jedna jako važna stvar kojoj me je podučio prof. Zdenko Cerović na FMTU: „ Sve dok sam sebe ne cijeniš, neće te nitko cijeniti!“ Pa vi lijepo izaberite: biti glupi jadnici koji sami sebe sažaljavaju ili se ponositi s ostavštvinom svojih roditelja, baka i djedova koji su sve ovo napravili za nas jer su mislili i vjerovali da rade najbolje što mogu, a i radili su najbolje što su mogli u datom vremenu i prostoru!

Jedva sam dočekao da odem iz te kuće i te zaostale selendre Rivesaltes u tzv. „razvijenoj“ Francuskoj, ali ipak mi je i ta selendra pružila utočište u oluji i njeni stanovnici pokazali gostoprimstvo i barem sam se malo odmorio i skupio snage da mogu dalje voziti. Odlučio sam taj dan stići u Barcelonu.

Naime, u toj kući nešto nije štimalo, nešto sam osjećao, ali nisam mogao odgonetnuti što… Uvečer sam si pripremao večeru u toj smrdljivoj, prljavoj kuhinji i časkao s domaćicom – simpatičnom, starijom, podebljom ženom – gazdaricom – i jedva se uspijevao sporazumjeti jer naravno da nije pričala nijedan drugi jezik osim francuskog. Tada mi je dala do znanja da ima bolesnu majku o kojoj mora brinuti, a od tog francuskog blebetanja mogao sam razumijeti samo nešto kao „cerebral…“, dok joj je spremala večeru… Poslije par trenutaka u kuhinju je uvela svoju majku dok sam ja još žvakao posljednje zalogaje. Istog trena kad je starica ušla u kuhinju, osjetio sam užasan, ustajal, sljepljen smrad mokraće i zamalo ispovraćao sve što sam do tada pojeo, ali pošto sam u životu svjedočio svakakvim gadarijama i perverzijama, a ovo je bila jedna od najgorih, ipak sam uspio ostati smiren i staložen, i prije svega – pristojan – onako kako su me „moji“ roditelji i bake i djedovi odgojili ili, mogao bih reći – programirali – možda baš po tom francuskom „bontonu“?! Ili je to ipak bila slavenska tradicija – to da trpim ako mi nešto smeta?! Što li je to?! Je li francuski „bonton“ držati bolesnu majku upišanu i smrdljivu danima ili tjednima i za to još ubirati masnu invalidninu od države, a uopće se zbilja ne starati?! Ovu gadost nigdje nikad na Balkanu nisam vidio!!! Ovo je graničilo sa zlostavljanjem! Ali što to ima veze kad je starica ionako mentalno / psihički bolesna pa je njoj ionako svejedno što smrdi na mokraću ili možda čak i uživa u tom smradu?! Teško da ćemo to ikad saznati.

Osim mirisnih podražaja, i vizualna pojava te starice bila je stravična: preostali zubi bili su razmaknuti i stršili su joj na van iz usta gotovo horizontalno, a pogled iz kristalno plavih očiju odavao je zgrčenu Dušu, okovanu oronulim Tijelom i oštećenim Umom. Pritom, mahnito je uzimala sve što bi ugledala i stavljala u usta pokušavajući žvakati što bi joj se našlo na putu. Pogled joj je bio luđački, ali istovremeno naizgled zapomagajući, kao da je željela skončati svoju agoniju, nekako polusvjesno… Uskoro sam pobjegao u svoju sobu koja više nije smrdjela, Bogu hvala, ali nažalost, nešto sam bio zaboravio u kuhinji pa sam se vratio i ugledao kako starica jede nekakav rižoto rukama. Riže je bilo posvuda, po rukama do lakata, po licu i ispadala joj je iz usta i naravno, porazbacana po stolu.

Nisam ništa komentirao, nisam pretvarao svoje misli u riječi iako ih je napretek navrlo u mozak i imalo potrebu da se čuje i da na usta glasno izađe. Samo sam promatrao. Smatrao sam da se to mene ne tiče, da to nije „moj“ križ s kojim se moram nositi… Popeo sam se po stepenicama nazad do moje sobe i uskoro bio otišao do centra sela gdje sam sreo ono dvoje mladih Francuza. Kad sam se vratio kući nakon ugodno provedenog vremena u centru Rivesaltesa i gubljenja po predgrađu, od silnog umora, jedva sam smogao snage da operem zube i odmah sam legao i zaspao. U jutro sam krenuo dalje, ali o tome u idućoj epizodi kada konačno stižem u Barcelonu i kada moje putovanje konačno poprima željeni oblik!

„Barcelona na dlanu“ – pogled na Barcelonu s jednog od obližnjih brežuljaka. Puno više o Barceloni u slijedećim nastavcima.

Tijekom mog boravka u Perpignanu i Rivesaltesu nisam fotografirao uopće. Bio sam pod popriličnim stresom zbog svega što mi se događalo pa nisam uopće imao volju da fotografiram. Stoga ova epizoda i nema baš mnogo prikladnih fotografija. I to će se izmijeniti na bolje u slijedećim nastavcima.

Pratite! I hvala na čitanju!

Najiskrenije Vaš,

Nikica Karas

Srebrni sponzor – Gole Sport

https://www.facebook.com/golesport13/

https://gole-sport.business.site/

https://www.instagram.com/gole_sport

Brončani sponzor – Čisto Čišće d.o.o.

http://cistocisce.hr/

https://bit.ly/2wudH4r

Moji profili na društvenim mrežama:

Instagram: https://www.instagram.com/karasartravels/
Facebook: https://www.facebook.com/careassphoto/
SteemIt: https://steemit.com/@careassaktart
Hive: https://peakd.com/@careassaktart