Tražili su od mene da govorim o stanju planeta i da to učinim za manje od pet minuta. Mogu to učiniti u tri minute.
Svijet je ubijen, oderan, otrovan, ugušen, raskomadan. Svaki biološki pokazatelj ide u pogrešnom smjeru. I svakog dana je sve gore. Dvije stotine vrsta do danas su izumrle, a bili su moja braća i sestre. Dvjesto će sutra nestati. I preksutra također.
Ravnodušni znanstvenici govore kako će oceani ostati bez ribe za manje od 35 godina. Zamislite: ubojstvo oceana na ovom planetu.
Ovi problemi nisu novi. Ova kultura ubija planet već 6.000 do 10.000 godina. Kad razmišljamo o Iraku, prvo na što pomislimo su cedrove šume, tako guste da sunčeva svjetlost nikad ne stiže do tla? Tako je bilo, prije ove kulture. Arapski poluotok bio je jako šumovit. Šume sjeverne Afrike posječene su. Grčka je bila jako šumovita.
I nije svaka kultura uništila svoju zemlju. Pleme Chumash je u Americi živjelo najmanje 13.000 godina, a kada su Europljani stigli, mjesto je bio ekološki raj, piše Wake up world. Isto tako, Tolowa pleme je tamo živjelo najmanje 12.500 godina, a isto tako, kada su Europljani stigli, mjesto je bilo raj. Više ne.
Moj dragi prijatelj, koji je liječnik, uvijek kaže da je prvi korak prema pravilnom liječenju – dijagnoza. Ako odbijemo dijagnosticirati probleme koja su uzrokovala naša djela, nikada ih nećemo riješiti.
Problemi nisu rješivi popravljanjem procesa. Problemi su unutarnji u tome kako percipiramo svijet, kakva nam je interakcija sa svijetom, u tome što cijenimo i u srži su ekonomije ove kulture. Što je BDP (Bruto domaći proizvod)? To je mjera koliko brzo se živući planet pretvara u mrtve proizvode. Stabla u daske, živuće rijeke u kilovate, jata riba u riblje štapiće.
„Kultura koja vrednuje proizvodnju više nego život, vrednuje krive stvari zbog toga što proizvodi stvari na štetu živih bića, ljudskih ili drugih.“ – iz Jezika starijeg od riječi
Ovo nije kognitivni izazovno. Svi bismo to razumjeli da nismo od ranog djetinjstva naučeni u to da vjerujemo da je ekonomija važnija od života, da nas ne uče da ono što ljudi stvaraju ima smisla i vrijednost, a ono što svijet stvara nema, da ljudi imaju smislen i svrhovit život da ostala bića i prirodne zajednice nemaju.
Ali što ako je sve to pogrešno? Što ako život nije igra Monopoly ili Rizik u kojima je cilj vladati igračom pločom. Što ako je umjesto toga život simfonija u kojoj je poanta učiti vašu pravu ulogu i igrati ju u pravo vrijeme? Cilj violinista nije ubiti svirača oboe i pretvoriti ih u novac, već stvarati prekrasnu glazbu zajedno s njima.
Jedini kriterij po kojem će nas cijeniti i vrednovati ljudi i ostala bića koji dođu nakon nas – pod uvjetom da itko od njih opstane – će biti zdravlje Zemlje. Njima će biti bitno može li Zemlja održavati život.
U ovom stadiju ubijanja planeta, mislim da postoji samo jedno pitanje koje vrijedi postaviti: Je li svijet bolje mjesto zbog toga što ste se rodili i zbog toga što živite i zbog onoga što radite? To je vrlo moguće napraviti. Razmislite: Kako je svijet uopće postao tako veličanstven, lijep i plodan? Tako što su svi živjeli i umirali.
Losos čini šume boljim mjestom tako što živi i umire, jednako kao i stabla sekvoje, paklare i puževi. Tako život funkcionira. Stoga je pitanje koje svijet treba postaviti kako bismo mogli živjeti je, naročito uzevši u obzir da ova kultura ubija planet, kako individualno i kolektivno našim življenjem i smrću možemo napraviti svijet boljim mjestom.
Našim postupcima. Planet, ne kultura. To vrijedi za svaku organizaciju i korporaciju jednako kao i za nas individualno. Kako da napravimo stvarni, fizički još uvijek plodan svijet koji je naš jedini dom, boljim za morske pse, srebrne losose, divovske mravojede, somove iz Mekonga, orhideje s Kajmanskih otoka, orangutane i šire zajednice koje oni nazivaju dom.
„Za vrijeme dok smo ovdje na Zemlji – bez obzira hoćemo li završiti negdje drugdje kada umremo i bez obzira jesmo li privilegirani ili prokleti time što živimo ovdje – Zemlja je poanta. Ona ima prvenstvo. Ona je naš dom. Ona je sve.“ – iz Endgame