Jeste li kada uhvatili sebe u mislima o tome da li je jabuka na pijaci čista ili nije, pa umjesto da ju odmah gricnete otrčali pronaći vodu i detaljno ju oprali, jer toliko je ruku to diralo (i špricalo da, no, za poantu ovdje su mi bitnije te ruke koje su dirale). Nečega se mahnito bojimo u dodiru tih tuđih ruku. Ne vjerujete? Zapazite brojne strojno zapakirane proizvode, već izrezane, dakle “čiste i sterilne”, koji se kao gljive poslije kiše množe u obližnjem trgovačkom centru. A iz prethodnih tekstova vidjeli smo da oni samo “odgovaraju na naše potrebe”. Potrebe ljenosti, strahove, želje. Ako sad pustimo na stranu da se na ovaj način (ne kupiti sir od trgovca koji ga nareže, već pakirani) množe najloni i smeće, ambalaža. Još mi je jedna zanimljiva primjedba pala na pamet – dakle sumnjamo u ljudske ruke, ali nikako u mašinu. Onu koja reže, koja pakira? Taj najlon, plastika u koji je npr. rezani sir vakumiran? Ona je čista? Ne želim ni znati kako je nastala i kuda je sve prošla ta plastika 😉

Drugi slučaj je taj kada dodjete u pekaru i lijepa pekarska radnica s obaveznim (najlonskim!) rukavicama stavlja vaš kruhić (onaj kad su svi isti i puni aditiva da traju mjesec dana, al zato “jako lijepo izgledaju”, i bar svugdje znam da ću dobit isto- što bi reko moj frend?!?) uglavnom stavlja s rukavicama da ga ne dodirne (!) kruhić u najlon (?) i onda uz njega baci račun prepun “zdrave” tinte. Odakle ideja da je taj najlon čistiji od njenih ruku, a kamoli račun? Vjerojatno vrvi od tankih sitnih plastičnih niti i strojne prašine.

Što je to u čovjeku da ga navlači na te “svi su isti pa su zato dobri” proizvode? a, jabuke koje nisu sve iste ne valjaju?

Kakav je to strah od nečega što je različito, i od trgovčevih ruku? Pretpostavljate li da na njegovom mjestu vi nebi prali ruke? Uostalom svi ti djelatnici danas prolaze razne testove i preglede prije neg se zaposle, sanitarne i kojekakve (što doduše istini za volju ne mora značit niš, jučer se mogao zarazit). I od čega toliki strah od zaraze? I dalje možemo vidjeti djecu u “getu” (da ne pominjem kojih naroda) kako se bacakaju po zemlji i hodaju bosa – većinom su zdravija i čvršća nego gradska, ona uspavana uz radijatore i klima uređaje.

Odakle tolika vjera u mašine, najlone, a potajni strah da su svi ljudi zarazni i prljavi?

Činjenica je da smo sve prljaviji svijet napravili sami. Možda ima logike da bježimo od sebe na taj način – bježeći od bližnjeg svoga. Hoćemo li još malo pri rukovanju vaditi rukavice, ili ćemo svi preći na sistem naklona kao istočnjaci?

Druga poanta pakiranja je praktičnost. Sve veća brzina života i sve veća lijenost i komoditet koji se pravdaju efikasnošću i praktičnošću je zasigurno jedna od stvari koje pokopavaju čovječanstvo, bar u ovim državama koje su “napredne” (iako je upitno u čemu su napredne).

Letvica “potreba” i standarda koji “moramo” pratiti da bi bili sretni je sve viša. Diže ju potreba za stalnim rastom tržišta, stalnim rastom svega, bezumno većinom. Te su igre naslonjene na stvaranje želja i potreba zbog prodaje- opravdane vašim komoditetom. Postoji daljinski i daljinski da nam doda taj daljinski. Uskoro će nam vjerojatno daljinski i skidat gaće da pišamo, ako uopće budemo skidali gaće, jer to je trošenje energije, pelene za odrasle bi bile logičan put.

I onda daljinski da ih se skine.

Veliki trgovački centri su oličenja demokracije, pa stave na policu isključivo ono što vi želite i kupujete (izuzmimo sada tlačenje reklamom; osobno u 90% ne reagiram na reklamu, znam što hoću, al’ tu i tamo se zaletim ;-). dakle ako oni stavljaju na policu ono što mi želimo, to postaje mogućnost da upravljamo svijetom na način kako mi želimo.

Ovo doslovno vrijedi za sve oko nas! Vrijedi li zato paziti što mislimo, želimo, kažemo, što lajkamo, što kupujemo. Jer upravo u to ulažemo energiju na ovaj ili onaj način.

Ono što je danas oko nas “željeli” smo još jučer, pa nam se eto sada i nudi.

/u textu korištene ilustracije iz stripova DylanDog i JohnnyLogan/

Pillot