Što je to rad na sebi?

U današnjem svijetu, pod pojmom rada na sebi, možemo naći razne vrste „rada na sebi“. Neki od njih su: čitanje, plesanje, meditacija, energetski rad, molitve, sport, gong kupke, psihološko savjetovanje, psihoterapija, life coach, theta healing i dr.
Sve su to dobri pristupi a naš osobni izbor za što ćemo se opredijeliti ovisi o tome za što smo u trenutku izbora spremni i otvoreni.

Pitanje koje se uvijek možemo pitati je: „Da li je taj način najbolje što mogu učiniti za sebe i da li baš taj pristup doista djeluje na temu koju želim riješiti ili unaprijediti?“

Najčešća motivacija koja nas vodi u neki oblik „rada na sebi“ je da želimo da nam bude bolje u životu i/ili imamo neki konkretni problem koji želimo riješiti.

Kako otkriti koji je oblik „rada na sebi“ dobar za mene?
Da bi znali koji rad je za nas/naš i problem dobar moramo definirati što je moj problem i kako je on nastao? Razumijevanjem naše problematike i njegovog nastanka (korijena) postaje nam jednostavnije odlučiti kako točno „raditi na sebi“.
Sam „rad na sebi“ je nešto što je poželjno prakticirati svi psihološki zdravim ljudima. Rad na sebi nije liječenje ili popravljanje, nego obogaćivanje i unaprijeđivanje nekih naših dijelova osobnosti i obrazaca ponašanja za koje vidimo da nisu dobri za nas, koji nas čine nesretnim,, ali in, na žalost, ne uspijevamo sami promijeniti na bolje.

Najčešči razlozi zašto poželimo „raditi na sebi“ su: odnosi sa bitnim osobama u našoj okolini, izazovne životne situacije te problemi u odnosu sa samim sobom. I iako često neki odnosi i situacije djeluju izrazito dramatično, ono što je najčešće najteže je naša reakcija na te odnose/situacije a ne sama problematika odnosa/situacije. A ona je određena našim ranim iskustvima.

Što su to rana iskustva?
Probajte, na primjer, gledati u tekst i ne pročitati ga. Evo možda baš ovaj. Jeste li uspijeli? To je
nemoguće. Zašto? Zato jer je nemoguće svjesno prekinuti čitanje. Naš sistem je naučen da te ”krivulje” ili slova na papiru čita kao glasove. Tako je i sa situacijama i odnosima u kojima se nalazimo danas. Naša podsvijest ih „čita“ onako kako je naučila kroz prijašnja, a najviše kroz najranija iskustva iz našeg djetinjstva. Taj proces nazivamo determiniranom percepcijom. To znači da uzrok naših osjećaja i našeg ponašanja nije vanjska situacija, nego naša trenutna percepcija te situacije te reakcija koja slijedi nakon nje.

Nekada smo uvjereni da su drugi ljudi ”loši” jer nas nečime povrijede, ali često ne vidimo da je naša bol (ili povrijeđenost) dio naše životne priče i da možda nije problem samo u drugoj strani, nego u našoj reakciji na nju. Reakcija je bolna upravo iz razloga jer je aktivirana neka naša stara rana iz ranog perioda koje se niti ne sjećamo, ali naša podsvijest ju pamti.

Uzmimo neke od čestih motivatora zbog kojih tražimo pomoć (krenemo u neku vrstu „rada na sebi“):
– jako nas smeta kada me partner kritizira
– pobijesnimo kada nas partner/dijete/prijatelj ne sluša i ne doživljava
– kada partner počne otvarati duboke teme, zatvaramo se
– kada god partner ode na put osjećamo jaku tugu i bol u grudima
– kada postane nesigurno na poslu postajemo konfuzni, loše spavamo, imamo probleme s
probavom ili bolove u leđima

Način suočavanja sa problemima
U takvim situacijama često smo jako emocionalno aktivirani i lako upadamo u u stanje disreguliranosti (ne možemo kontrolirati vlastite emocije, reagiramo impulzivno bez svjesnog odabira reakcije, imamo jaku tjelesnu reakciju) i teško se vraćamo u ravotežu.
Potpuno je u redu da imamo reakciju, ali kao je ona presnažna to je znak da se nosimo ne samo sa ovom situacijom, nego i sa boli koja je nastala u našem djetinjstvu. Također, to je znak da, ako želimo, se možemo početi baviti tom problematikom i promijeniti ju kroz neki način „rada na sebi“.

Način riješavanja ili nošenja sa teškim životnim situacijama možemo podijeliti u dvije kategorije:
1. inzistiramo da je riješenje problema samo izvan nas (tj samo su drugi odgovornio za problem)
2. spremni smo sagledati da je možda dio problematike naša odgovornost, a time je i rješenje u
meni, a ne vani (preuzimamo odgovornost za svoj dio problematike)
Posljednji način promišljanja i sagledavanja imaju oni ljudi koji imaju sposobnost samoopservacije, introspekcije, ili kako se danas kaže ”mindfulnesa”, a taj broj je sve veći jer polako ali sigurno raste razina svijesti u društvu. Realnost je ipak da većina nas reagira na prvi način. Posljedica toga je da se pokušavamo regulirati raznim ”holičarstvima”, a kada postane jako loše često tražimo pomoć kroz medikamente.

U kriznim situacijama često tražimo savjete od bliskih osoba te dobijamo sugestije što bi mi trebali i kako bi se trebali ponašati. Razgovoranje o tome, primjena savjeta i promjena ponašanja mogu dati neki rezultat, ali i dalje neće promijeniti korijen problema. Promjena će biti na površini, ali ne i tamo od kuda izvire problematika. Sam problem će se vrlo brzo manifestirati na nekom drugom životnom polju.

Što onda?
Teretana, trčanje, duhovni rad, meditacija, molitva su sve dobri načini koji nam pomažu da se trenutno osjećamo bolje, međutim ako neku problematiku želimo trajno riješiti, treba nam konkretan i duboki „rad na sebi“ čiji je cilj trajna promjenu u smislu povećanja kapaciteta za samoregulaciju i veću unutarnju psihološku i emocionalnu stabilnost.

Ako želimo doći do korijena problema onda nam treba „rad na sebi“ koji podrazumijeva:
rad na odnosima , rad s dubokim emocijama s ciljem da danas dovršimo davno zablokirane emocionalne procese, rad koji omogućava da naša neurofiziologija i biologija odradi svoje nezavršene prirodne procese do kraja. Na taj način imamo priliku doživjeti namirenje primarnih potreba koje nam cijeli život nedostaju te zacijeliti emocionalnu bol koja je aktivirana u nekom konfliktu.

Takvim radom se dugoročno mijenja naše psihološko stanje, a time i razmišljanje i odlučivanje, odnosno ponašanje.
Za ovaj rad potrebna je određenu i spremnost i svjesnost. Iako su i druge vrsta „rada na sebi“ dobre za nas ako osjećamo da nam pomažu, često se dešava da na početku rada kroz Integralnu tjelesnu psihoterapiju (ITP) polaznici svjedoče da puno brže i jasnije vide vlastitu promjenu i primjenjuju ju u vlastitom životu. Ovaj način rada je proces koji se sastoji od rekonstrukcije cijelog sustava te dovršavanja emocionalnog i psihološkog sazrijevanja. To je proces koji definitvno donosi rezultate, ali mu je potrebno određeno vrijeme da se dogodi. To je jedan od razloga zašto ovakve vrste „rada na sebi“ traju par godina.

Tomislav Kuljiš, IPD Centar, www.ipd-center.eu

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *