Spokoj podrazumijeva otvorena vrata

Većina ljudi misli da je svijet izvan njih. Oni žive život naopačke, trčeći za sigurnošću i odobravanjem, kao da će ih više novca ili pohvala usrećiti jednom zauvijek. Ali ništa izvan nas ne može nam dati ono što stvarno tražimo.

Što je smrt? Kako možete umrijeti? Tko kaže da ste ikad bili rođeni? Postoji samo život nepreispitane misli. Postoji samo um, ako i on. Nakon što ste pomislili „umrijet ću”, kuda je otišla ta misao? Zar nije neka druga misao vaš jedini dokaz da je ona istinita? Tko biste bili bez svoje priče?

Tako svijet počinje. „Ja”. „Ja sam”. „Ja sam žena”. „Ja sam žena koja ustaje kako bi oprala zube i kreće na posao”. I tako dalje, dok svijet ne postane sve zgusnutiji i zgusnutiji. „Ja sam” – preispitajte to. Tu je mjesto gdje se svijet završava, sve dok se ono što je preostalo ne vrati da istražite narednu misao. Postojite li nakon smrti? Ako preispitate svoj um dovoljno duboko, uvidjet ćete da ste vi izvan života i smrti.

Preispitan um slobodan je da beskrajno luta zato što više ništa ne traži. On razumije da nikad ne može umrijeti pošto nikad nije ni rođen. On je beskrajan, jer nema nijednu želju za sebe. Ne zadržava ništa. Bezuvjetan je, neprekinut, neustrašiv, neumoran i nesputan. Mora davati. To je njegova priroda. A pošto su sva bića njegovo drago sebstvo koje mu se reflektira nazad, on uvijek prima, dajući sebe natrag sebi.

Zaglavljen um je jedina smrt – smrt mučenjem. Nepreispitan um, koji vjeruje u ono što misli, živi u slijepim ulicama – frustriran, beznadežan, neprestano pokušavajući da nađe izlaz, samo da bi opet završio u slijepoj ulici. I svaki put kada riješi neki problem, iskrsne novi. Nepreispitan um mora živjeti na takav način. On je zapetljan u stare priče poput dinosaurusa koji prežvakava poznatu staru travu.

Kada sam se probudila za stvarnost 1986., primijetila sam kako se u meni pojavljuju priče koje su oduvijek mučile čovječanstvo. Bila sam potpuno posvećena tome da razriješim svaku priču koja je ikad ispričana. Ja sam bila um svijeta i svaki put kada je jedna od ovih priča bila raskrinkana i pokazano ono što stvarno jest, bila je razriješena u meni, a time i za cijeli svijet, jer postoji samo jedan mislilac.

Učitelj uvijek ostaje pozadi, u poziciji studenta; ona uvijek gleda, primjećuje, doživljava, spoznaje, zadubljena u stvarnost, u način kako se ona odvija. Ona tako ostaje korak ispred svakog problema. Ništa nije protraćeno, ništa ne ostane neupijeno. Ona ne propušta ništa.

Ona nije vezana za stvari jer kada se one pojave, to je ono što želi i kada odu, to je ono što želi. Sve joj to odgovara. Zaljubljena je u sve to dok dolazi i odlazi. U jedinstvu je sa svim. Grana se povija na vjetru i, dok je gleda, vidi da to nije istina, i u nedostatku podijeljenosti, ona postaje ta grana na vjetru. Čuje zvuk kamiona za smeće i postane taj zvuk, te zatitra od zahvalnosti što je ona to. Koje je to sebstvo koje treba napustiti? Svijet počinje s njom i s njom završava, upravo sada.

Vrhovno dobro je poput vode,

ono hrani sve stvari bez truda.

Zadovoljno je da bude na niskim

mjestima koje ljudi preziru.

Jasan um, to vrhovno dobro, on je poput vode. Transparentan je, sjaji, teče svuda bez prepreka. Prekrasno je i duboko to što hrani sve stvari iznutra bez truda. Jasan um po prirodi je smjeran. Voli niska mjesta. Više voli biti u publici nego na sceni (iako, kada ga ljudi postave u centar pažnje, voli i to također).

Živi prostrt pred svijetom, jer on jest taj svet. U svojoj zahvalnosti za ljepotu svega što jest, klanja se pred nogama učitelja koje nazivamo kamenom, grmom, prosjakom, mravom, travom. Otkriva da je ptica koja leti iako ne zna letjeti.

Kada je um jasan, život postane vrlo jednostavan. Pojavi mi se misao da ustanem i operem posuđe. Primijetim osjećaj dubokog ushićenja dok tijelo ustaje s tom mišlju. Kako se nevino kreće ka kuhinji, ka sudoperu. Otvorim pipu, osjetim vodu na rukama, stavim malo deterdženta za posuđe na spužvu. Čudesno.

Ništa od toga još se ne tiče pranja posuđa dok ne uzmem jedan lonac i vidim kako se mijenja – od zaprljanog ili ljepljivog postaje mokar, zapjenjen, uglancan i suh da bi mogao opet služiti. Sve se mijenja. Nikad ne znam što će nešto postati. Kada ne vjerujem u svoje misli o budućnosti, nema šanse da znam što sam ja, što je tanjur, što je sapun ili voda, taj pjenušavi i svjetlucavi svijet.

Jasan um voli glazbu koju stvara dok se kreće od stolice ka sudoperu; on primjećuje da čak iako su ti ostaci misli neizrecivo lijepi, ipak oni nisu istiniti. To je glazba, zvuk koji je zauvijek bez značenja dok se čini da se život događa. Tko bi vodio rat protiv tog zvuka? Kakva ludost bi se mogla suprotstaviti takvoj jednostavnosti? Posljednji sud: tijelo ustaje i kreće ka sudoperu, sapun, voda, sjaj. To je prelijepa priča. To je sve što postoji od života. To je jedini život.

Sretna sam da budem ova žena koja ima šezdeset i tri godine. Volim svoju težinu od 72 kilograma, volim što nisam pametnija nego što jesam, volim svoju naboranu i opuštenu kožu, volim i ta jutra kada sam gotovo slijepa i postoji samo magloviti svijet dok jedva razaznajem kuda idem.

Volim kako su se moje ruke namjestile i kako se tijelo nakrivilo, volim kako se disanje odvija za mene. Volim ono što vidim gledajući sada kroz prozor, jedna jasna slika: drveće, nebo, travnjak, dimnjak, bugenvilije, znak – KUĆA NA PRODAJU, živica, kanal, patke, ne mogu razdvojiti jedno od drugog.

Dok hodam uz stepenice, volim da moji koraci nisu ni prebrzi, ni prespori, ni previše razmaknuti, volim mudrost svojih stopala dok gaze po podu u savršenom razmaku, baš pravim ritmom. Kako je čudesno njihovo kretanje! Moja ruka posegne za ogradom stepenica, tu je podrška, bez misli ili razloga. I opet koraci, ruka se pomakne, glava pogleda ispred: duga na mom zidu. Ništa ne može biti bolje od ovog trenutka.

Zašto bih bila vi ili netko drugi kada se svi možemo popeti uz stepenice, svi možemo stajati i kretati se na sebi svojstven način? Nitko nema manje ili više prilike da bude ono što jest, da voli i da bude zadovoljan sobom. Zašto bih se uspoređivala ili natjecala? Usporedba je tek vjerovanje u priču koju prošlost zamišlja o budućnosti. Mnogo je jednostavnije biti ono što jesam. (Kao i da bih mogla biti išta drugo.)

Napravite svoj posao i onda se odmaknite

To je jedini put do spokoja.

Postoji prirodna ravnoteža u svijetu. Ako odete predaleko u jednu krajnost, život vas nježno vrati ka centru. Ono što se uzvisi, mora se spustiti i ono što se nisko spusti, mora se uzvisiti. Gore i dole različiti su aspekti iste stvari.

Baš kao i unutra i van. Većina ljudi misli da je svijet izvan njih. Oni žive život naopačke, trčeći za sigurnošću i odobravanjem, kao da će ih više novca ili pohvala usrećiti jednom zauvijek. Ali ništa izvan nas ne može nam dati ono što stvarno tražimo.

Ja napravim svoj posao i čak nema potrebe da se odmaknem od njega, zato što mi nikad nije ni pripadao. Ništa mi ne pripada. Sve dolazi i odlazi. Spokoj podrazumijeva otvorena vrata.­­

Autor: Byron Katie; odlomak iz knjige „Tisuću imena za radost“

novasvest

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *