Od Monaca do Montpelliera

Od Monaca do Montpelliera, 11. – 13. Prosinac 2019.

…i tako potpuno iznerviran napucavao sam gas uzbrdo skoro pa bježeći iz Monaca gdje me je „moja“ majka valjda željela usisati nazad u svoju maternicu podizlikom majčinske brige i ljubavi, a zapravo zbog (manjka) vlastite sigurnosti, tj. da sama sebe osigura od mogućeg potencijalnog gubitka (lažne / iluzorne / prividne sigurnosti).

Prema tome, treba ponoviti da čovjek u Biti ne može posjedovati predmete, ljude ni druga živa bića, kao ni pojave. Zašto?! Pitate li se zašto, postoji i odgovor na to: Ako je Bog sve stvorio, onda je sve Božje iliti – od Boga. Stoga, „moj sin“, „moja kćer“, „moja mama“, „moj tata“… – sve su te sintagme nerealne i mogu nam poslužiti samo utoliko da se bolje i lakše razumijemo, ali nikako ih ne bismo smjeli shvaćati doslovno. Što se tiče sigurnosti – ja bih se usudio napisati da je upravo sigurnost i nastojanje da se „osiguramo“, izvor mnogih zala koja se manifestiraju. Osiguravamo se i tražimo sigurnost radi nekog straha te istodobno izbjegavamo se suočiti s tim strahom i pobijediti ga / riješiti ga se. Međutim, sigurnost u ovoj dimenziji ne postoji! Ova dimenzija u kojoj živimo je dimenzija u kojoj je svaki oblik sigurnosti u potpunosti lažan i prividan!

Ako uzmemo kao primjer jednu kamenu kuću koja je naoko čvrsta i postojana, a u našim očima, umu pa čak i u srcu stvara osjećaj sigurnosti, jer nas štiti od kiše, snijega, hladnoće / vrućine, a onda se dogogodi potres i kuća nam se sruši na glavu i usmrti naše Tijelo… To je također i primjer prolaznosti – sve prolazi! Sve je prolazno u ovoj dimenziji!

No to sam već objašnjavao u u prijašnjim putopisima, videima i sličnim objavama i umjetničkim intervencijama, a moje djelo možete pratiti na mojim web portalima… („Mojim“ samo radi lakšeg i boljeg razumijevanja!) Vratimo se Francuskoj…

Plan je bio da posjetim Marseille. Tamo me je vukla želja i intuicija, a u zadnji čas sam se predomislio i zaputio prema Montpellieru. Vozio sam naravno samo sporednim cestama i prošao čitavu tzv. Azurnu obalu koja uopće nije azurna već siva, betonirana i asfaltirana i preizgrađena s bezbroj automobila i drugih motornih vozila koja ne prestaju se kretati sporo po cestama stvarajući konstantnu gužvu, a imaju i zaobilaznice i treće i četvrte ceste, ali nemaju lijek za pohlepu!

La Linea kratki crtani film me je uvijek oduševljavao u djetinjstvu pa sam ovaj motiv s ulica Montpelliera baš moram zabilježiti!

Iako moram priznati da u svakom od mjesta kroz koja sam prolazio duž Azurne obale bilo je još mnoštvo zelenila koje se brižljivo njegovalo i čuvalo.

Poslije Cannesa sam se počeo uspinjati nekom brdskom, vijaugavom serpentinom koja je prolazila kroz šumu hrasta plutnjaka. Bio sam očaran! To je prvi put u životu da sam vidio toliko veliku šumu hrasta plutnjaka. Sjećam se kako sam se u djetinjstvu uvijek divio tim stablima u opatijskim i lovranskim parkovima jer su na Liburniji poprilično rijetka. Prije par godina otkrio sam šumu hrasta plutnjaka malo izvan Pule i sjećam se oduševljenja kojim me je bilo ispunilo to otkriće. U toj sam šumici bio nabrao i lisičarke!

Više nije bilo gužve na cesti, a samo poneko seoce na tim brežuljcima savršeno se uklapalo u krajolik. Vozio sam prema Frejusu gdje sam se po prvi put i izgubio, ali nekako sam uspio pogoditi smjer i nastavio prema odredištu. Još sam se nekoliko puta izgubio taj dan jer sam imao hrvatsku SIM karticu s koje mi je posisalo svu lovu u Monacu jer Monaco nije u EU. Prije nego li sam krenuo iz Monaca, napravio sam si, kako ga volim zvati – „prethistorijski GPS“ – tj. konzultirao sam se s Google Maps-om i napisao si na papir veća mjesta koja se nalaze na putu od Monaca do Montpelliera i slijedio sam putokaze, ali moram priznati da u Provansi prometna signalizacija i nije bila baš kvalitetna, ali i često je promet bivao preusmjeravan zbog radova. Nerijetko sam zastajkivao kako bih mještane zapitkivao za smjer ili barem da potvrdim da sam na dobrom putu.

Ali! Zapravo, uvijek smo na dobro putu – pa čak i onda kada nam se čini da smo na krivom! A čitav taj proces pronalaska pravog puta zapravo je puno značajniji i važniji od samog cilja jer se u njemu nalaze prepreke od kojih, prelazeći ih, naučimo mnogo više nega da sve klizi kao po špazi!

Provansa je bila prelijepa, otprilike kao Istra ili kao otok Brač ili Korčula, ali najviše kao Istra. Omjer između urbanog i ruralnog bivao je u optimalnom odnosu. Ovdje šume nisu bile posječene već očuvane iako je raslo mnoštvo vinograda, maslinika i ostalih voćnjaka. Gradići i sela su bile osrednje velika i čvrsta bez smeća razbacanog i pobacanog.

Iako sam znao samo poneku riječ francuskog, a Francuzi nisu baš znali engleski, nekako smo se uvijek uspijevali razumjeti i dosta su mi pomogli pri mom gubljenju.

Najviše što me pratilo na tom dugom dijelu puta bila je prolaznosti i samoća. Ne usamljenost, ali samoća da. Ali prolaznost je bila puno jače i intenzivnije izražena od bilo čega drugoga. Također, postao sam izuzetno svjestan vlastite „manjine“ ili „malenkosti“ te se sjetio one dobre stare: „Čovječe, pazi kako ideš malen ispod zvijezda!“ Prolaznost se manifestirala kao prolaznost vremena, prolaznost prostora, prolaznost tijela, a pokraj mene su prolazili krajolici, druga vozila, prolazili su gradovi i sela, prolazile su planine i polja, a ceste smo prelazili i prolazili i pregazili – Twingo i ja proždirali smo asfalt!

Te sam večeri rezervirao smještaj u jednom montažnom hotelu u predgrađu Montpelliera, točnije u Mauguiu, pokraj aerodroma. Zvao se Fasthotel. Nisam se sjećao do kad je moguć check-in i to me je morilo. Pribojavao sam se da će mi propasti ta rezervacijai onda neću imati gdje spavati, ali svi strahovi kao i taj moj mali glupi strah da ne izgubim tih 10 € koje sam platio za smještaj, bili su neutemeljeni produkt uma koji stvara te misaone slike koje se redovitim treningom mogu lako otkloniti, utišati i odagnati! Čitavim putem morilo me je i to što nisam uspjevao ostati miran i staložen, već sam poživčanio i derao se na majku, što u mene nije vjerovala.

Napokon nekako stigoh do Montpelliera. Bilo je već oko 20:00 h. Noć. Stao sam na parking ispred nekog McDonaldsa i tamo pitao neku obitelj gdje je točno taj moj hotel. Njihov sin ga je našao na pravom, modernom GPS-u pa su me uputili na autocestu / zaobilaznicu gdje sam se izgubio pa opet poživčanio i već gubio svaku nadu i proklinjao sve Francuze. Stao sam na nekom odmaralištu i tamo opet pitao nekog mladog Francuza za smjer. On me je poslao nazad otkud sam i došao. Oba smjera te zaobilaznice morao sam platiti, naravno – jebeni kapitalizam! Ali onda kad sam već izpsovao sve Francuze, našao sam se na nekoj benzinskoj stanici i ondje opet pitao nekog mladog Francuza koji je točio gorivo i taj je bio moj anđeo spasitelj jer mi je ponudio da mi pokaže put i time razbio sve moje predrasude o Francuzima te potvrdio moja vječna nadanja i vjerovanja da svugdje postoje idijoti, ali i predobri ljudi!

Uvijek ima zlatnog žita među kukoljima!

I tako smo Twingo i ja pratili Francuza do mog hotela. Htio sam ga pozvati na pivo, ali nije imao vremena pa sam mu dao jednu od onih čokolada s kojima me „moja“ majka bila opskrbila.

Tako je moja 11-satna agonija od Monaca do Montpelliera konačno završila!

Prije nego li sam stigao do Montpelliera, bijah se također izgubio, pa sam također stao na nekom odmaralištu. Već je tad bila noć. Zapravo ni ne znam gdje ni kad se to točno dogodilo jer mi se od muke, umora, stresa i nervoze sve pomiješalo u sjećanjima. Na tom odmorištu sreo sam nekog kamionđiju koji nije govorio engleski, a francuski izuzetno malo, ali to nam ne bi ni koristilo kad ni ja ne poznam taj jezik. I tako u tom pokušavanju uspostavljanja komunikacije netko od nas dvojice izustio je pokoju slavensku riječ i onda smo se oduševljeno začudili i počeli normalno govoriti na ruskom kao da se znamo 100 godina – baš onako toplo, bratski i slavenski kako to naše tradicije nalažu! I naravno da smo oslovljavali jedan drugog s „brate! A kako drugačije! Takve male pozitivne situacije mogu potpuno razbiti svu negativu koja se bila nakupila u meni, a i on se smijao s takvom iskrenom radošću i veseljem što mi je bio od pomoći. Žao mi je samo da nismo stigli otići na pivo!

Na recepciji Fashotel radio je simpatični podeblji Pakistanac koji mi je izuzetno uljudnim primanjem da o do znanja da mi nije propala rezervacija te me ponudio whiskeyem, a pošto nikad nisam bio ljubitelj tog pića, isprva sam odbio. Smjestio sam se u sobu i otuširao te se onda vratio na whiskey.i zamotao si smotuljak domaćeg duhana iz Lijepe naše – onog što proizvode obitelji u Slavoniji, Podravini i Hercegovini već dugi niz godina i onda ga prodaju na crno posvuda naokolo. Taj mi je duhan draži od bilo kojeg drugog! Ne samo zbog okusa i mirisa – već i zato što je ilegalan i underground! Nikad mi whiskey nije bio ukusniji, a Pakistanac mi ga čak nije ni naplatio! Kakva predivna gesta! Francuska mi se sada sve više počela sviđati!

Zatvorio sam se u sobu, postavio kamete u različite kuteve i pripremao si večeru te snimao video monologe koje ćete zasigurno moći vidjeti na mom YouTube kanalu i drugim mojim web profilima… Upravo ih sada montiram, a namjeravam napraviti od njih i dokumentarni art film.

Usput sam se i dalje „prepirao“ s majkom na telefon jer nije shvaćala očemu ja pričam ili je možda samo odbijala shvatiti, a možda je i shvaćala, ali nije joj uopće bilo važno što ja mislim o njenim postupanjima niti kako se ja zbog njih osjećam. Najvažnije joj je bilo da ona nahrani svoje strahove i lažno se osigura, valjda jednako kao i meni da ću pod svaku cijenu doći u Maroko ma što tko o tome mislio?!

Tu sam večer još razgovarao s Dekijem iz Huma, najmanjeg grada na svijetu, s genijalnim čovjekom kod kojeg smo 2016./2017. gostovali za vrijeme naše „Eko-art karavane oko Učke“ gdje smo zaključili da Rockwool pretvorimo u Hempwool – kao vrhunac razvoja svih sela i gradića u Ćepić polju! On mi je stišavao neveru emocija sličnim putnim iskustvima iz svoje mladosti.

Odlučio sam se malo zadržati u Montpellieru i odmoriti od obiteljskih i putničkih trauma, ali sam većinu vremena proveo u hotelskoj sobi. Zamišljao sam neke erotske scenarije u toj hotelskoj sobi jer osim Pakistanca, radile su tu i neke fine tete… Ali na moju i vašu žalost, nisu se ostvarile – jer bih sad pisao o njima!

Ono što mi se jako svidjelo jest ova biljčica posađena u rupi u asfaltu – iz mog romantičarskog pogleda, ovo mi izgleda kao građanska akcija / neposluh, gdje je netko na svoju inicijativu sam ovo stabalce zasadio! Predivno! Tako ću ja uskoro marune u svojoj ulici!

A najluđe mi je bilo što baš tu prvu noć je neki par vodio strastveno ljubav u sobi pored mojeili iznad moje. Svi zvukovi te strasti bili su potpuno jasni i u mojoj sobi kao da su sa mnom u krevetu – jer je taj plastični hotel imao jako tanke zidove. I tako usnuh sam u simfoniji uzbuktalih ženskih uzdaha, a da ženu nisam ni namirisao, a kamoli pipao. Ali koliko je blizu bilo, a tako daleko, u meni je ipak stvaralo osjećaj ugode unatoč mojoj samoći i neostvarenih želja iz mašte.

U jutro sam otišao na doručak koji sam platio čini mi se 5 € i zbilja se dobro najeo. Doručak se sastojao od 3-4 vrste jela, kave i čaja i naravno da sam kao pravi Balkanac još natrpao džepove hranom da ima za poslije! Šalim se malo, ali svaka šala ima i ozbiljnosti u sebi i svaka ozbiljnost ima malo lakrdije u sebi! Uvijek je tako s tim suprotnostima i amplitudama! Pa dobro, nisam baš punio džepove, ali sam sigurno uzeo 1 muffin za poslije jer su stvarno bili prefini, a možda i 2… Ne sjećam se…

Bilo kako bilo, taj dan mi je stigao logo mog brončanog sponzora na mail pa sam tražio neko mjesto gdje printaju naljepnice da zalijepim na Twinga. I kako to obično biva, Bog mi odmah šalje rješenja na sve moje dvojbe i upitnike: Našao sam ogromni tiskarski laboratorij samo 1 ulicu dalje od mog hotela! Odmah sam prebacio grafičko rješenje logotipa na USB i zaputio se prema tiskari. Ponio sam fotoaparat, onu moju tipičnu emo-new-age platnenu vrećicu sa svim potrebnim i nepotrebnim stvarima kao pravi emancipirani muškarac iliti svjetlosni ratnik pod punom opremom.

Na toj kratkoj ruti sam promatrao to francusko predgrađe Montpelliera, taj poluindustrijsku-polururalnu zonu koju su činila divovska skladišta-firme ograđene s visokim ogradama i pomičnim rampama i kliznim vratima. Bio je to zaravljeni plato na kojem su prije tih skladišta bila polja i voćnjaci, a još uvijek se na nekim dijelovima mogao vidjeti pokoji omanji maslinik, ali i novoposađeni mali voćnjaci nekog vlasnika koji nije želio prodati zemlju te nastavio prkositi tobožnjim velikim igračima. Ovo je samo pretpostavka i mojoj glavi zvuči romantično. Uz sve to neki gađevinci su i dalje tamo nešto gradili dok sam prolazio ispod pinija i badema u punom rodu, a ta divna stabla su prosipala svoje plodove po sivom asfaltu i to baš meni da ih uberem. Tako da znate da su i u Francuskoj voćke neobrane! I Francuzi „nemaju vremena“ obrati svoje voćke jer moraju robovati vlasniku neke firme u polu-robovlasničkom odnosu nakon kojeg zapravo nemaju više snage da odu do svog voćnjaka i poberu hranu. Lakše im je otići u neki ogromni shopping centar i tamo kupiti očišćene bademe i pinjole nego pobrati svoje i lagano ih tuckati po potrebi! Ali dobro, ča je tu je! Ponuda stvara potražnju i obratno! Samo pazite, navodno je Bog osudio lijenost kao smrtni grijeh. Koliko glup čovjek mora biti da dopusti da mu voće njegovih voćaka svo propadne te da mora kupovati nezrelo, pošpricano, a možda i GMO voće iz trgovačkih centara?!

Građevinski radnici su kopali, poravnjavali i asfaltirali neki komad ceste postrani. Upalo mi je u oko baš u tom trenu kako jedan radnik poravnavacestu nakon zatrpavanja iskopine s onim strojem koji lupa po zemlji – tu sam vidio koliko su Francuzi napradniji od nas Hrvata i/ili Balkanaca. U Hrvatskoj, naši građevinci moraju taj stroj držati rukama i trpjeti tu trešnju / treskavicu čitavim tijelom i ta im neprirodna vibracija razdrma čitavo tijelo, najviše zglobove i kosti. U Francuskoj, građevinac ne drži taj stroj vlastitim rukama! Građevinac hoda 1-2 m iza stroja s daljinskim upravljačem pomoću kojeg upravlja strojem. Na taj način, radnik uopće ne nastrada od groznih, teških vibracija, a posao biva jednako napravljen! Dakle, Francuzi su doveli neke segmente građevinskih radova do te razine da skoro najobičniji radnik se može osjećati skoro kao da je u uredu i samo pritišće gumbe! Niti se oznojio nije, a poravnao „ručno“ cijelu cestu!

Montpellier je prepun umjetničko-aktivističkih intervencija – ova mi je posebno zapala za oči jer trubač poklanja srca koja se stapaju s arhitekturom, ali i s prirodom koja je ovdje dio arhitekture tako da savršeno koegzistiraju zajedno!

A onda sam napokon stigao do tiskarskog laboratorija koji se nalazio samo 200-300 m od mog hotela. Taj lab me oduševio! To je ogromno postrojenje u kojem se tiskalo sve i svašta – svih mogućih dimenzija i na sve moguće materijale! A ja ulazim s USB stickom i željom da isprintam tek 20ak naljepnica mog sponzora da mogu lijepiti naokolo i na Twinga. Tamo je radila jedna simpatična Francuskinja koja je bila vrhunski stručnjak za posao koji radi i govorila je engleski. Proveo sam s njom u uredu ispred računala možda 10ak min, a naša je interakcija bila tako ugodna i tečna, profesionalna, a opet nekako prirodna i prijateljska. Nakon konzultiranja, poslala je materijale na tiskanje te smo se zajedno spustili do blagajne gdje sam provukao karticu i podmirio mali račun od nekakvih 15ak €. Drugi dan u jutro pokupio sam naljepnice i zadovoljno ih ljepio danima poslije…

Ima još jedna zgoda s tom grafičkom urednicom: Bijah zaboravio svoju zelenu bilježnicu u koju sam pisao upravo ove putopise pa mi je bila važna, ali prije nego li sam se vratio da ju pokupim, u hotelskoj sobi sam spakirao mali darak za tu vrijednu djevojku. Spakirao sam joj hrvatski češnjak iz mog vrta u Opatiji i najbolji češnjak u Hrvata – brsečki – koji smo zajedno uzgojili mi iz Udruge „Brsečki češnjak“. Osim toga, spakirao sam joj i prave hrvatske bademe u ljusci iz Dalmacije i čini mi se nekoliko desetaka grama čajne mješavine s rodne mi Liburnije – biljaka koje sam sam brao, sušio i složio u čajnu mješavinu. I ulazim ja tako opet njoj u ured u potrazi za bilježnicom, a ona već u poslu s drugim klijentom, malo šokirana što me vidi opet, ali odmah se odobrovoljila kad sam joj predao i prezentirao poklon. Našli smo bilježnicu i jedno-drugom se zahvalili…

Otišao sam nazad u sobu i nastavio raditi na svom projektu…

Uskoro očekujte novu epizodu, a do tad, stojte dobro!

Najiskrenije Vaš,

Nikica Karas

Srebrni sponzor – Gole Sport

https://www.facebook.com/golesport13/

https://gole-sport.business.site/

https://www.instagram.com/gole_sport

Brončani sponzor – Čisto Čišće d.o.o.

http://cistocisce.hr/

https://bit.ly/2wudH4r

Moji profili na društvenim mrežama:

Instagram: https://www.instagram.com/karasartravels/
Facebook: 
https://www.facebook.com/careassphoto/
SteemIt: 
https://steemit.com/@careassaktart
YouTube: 
https://www.youtube.com/user/CareAssful

Donacije možete slati na:

GB90REVO00997069208926 (Revolut; BIC/SWIFT: REVOGB21)

HR4224020063101337107 / HR9524020063208285831 (Erste; BIC/SWIFT: ESBCHR22)

Ili putem fundraising kampanje: https://fundition.io/#!/@careassaktart/kv6b04cv6

Još putopisnog materijala:

Dobrodošlica katalunske i španjolske policije mojeg prvog dana u Barceloni:

https://youtu.be/afml6PZC7yo

Prvo povezivanje na mom projektu s djevojkama iz Circo de la Luna Barcelona:

https://youtu.be/Lyu6QaBODmo

Ispred MACBA-e u Barceloni sa skaterima:

https://youtu.be/_mpOqFsZl0Y

Intervju s Derom Sol iz Circo de la Luna Barcelona:

https://youtu.be/ENJXibQQMLI

https://youtu.be/ENJXibQQMLI

https://youtu.be/DBtkFthP6ps

https://youtu.be/BiAUh5Ucnd8

Divlja blitva i šparuge u Tarragoni: https://youtu.be/z6vahRf3qVM

Ukrcavanje na trajekt u Algecirasu: https://youtu.be/cZCMI4cX5jg

Proslava mog 34. rođendana: https://youtu.be/5wUIkbnfaGc

Nastavak slavlja slijedeće jutro: https://youtu.be/m4_fkEPgLyI

Novo povezivanje na projektu s Amos Shein iz Meksika: https://youtu.be/XNZlZvvLRjk

Flamenco po marokanski: https://youtu.be/L1Jos1sKomI

Marokanske ceste i Twingo: https://youtu.be/z12s63JG-5g

Nastup plesačice Nine: https://youtu.be/uaMESukIi8o

Kava i marokanski flamenco: https://youtu.be/LZIxaHNcYUI

Atlantik prvi put: https://youtu.be/lYLyzYwsyQM

Trgovina rukotvorina izrađenih u drvu thuya: https://youtu.be/OzyJLeUoBiA

Fotke Twinga s umjetničkim djelima lokalnih umjetnika:

https://bit.ly/2QmxVTA

https://bit.ly/39eoCOs

https://bit.ly/2QmLRx9

https://bit.ly/39bJxBI

Medijske objave:

KanalR (Rijeka): https://youtu.be/jXS9BCP-KWs

Poriluk (Rijeka): http://poriluk.com/emisija-poriluk-25-2/

http://poriluk.com/za-maroko-konacna-odluka/

http://poriluk.com/prvi-putopis-venezia/

http://poriluk.com/od-venecije-do-genove-putopis/

http://poriluk.com/od-genove-do-monaca-putopis/

Regional Express (Istra): https://bit.ly/2QcL2Xq

Torpedo (Rijeka): https://bit.ly/2SpZPAV

https://bit.ly/2PUyFk6

https://bit.ly/38otX4j

https://bit.ly/3bmdKiH

https://bit.ly/397H4XO

Pod Učkun (Opatija): https://bit.ly/39bJqGi

https://bit.ly/35ZtncK

https://bit.ly/36ca92K

https://bit.ly/2H2GS0l

https://bit.ly/2WxAl6M

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *