Novogodišnja priča

Ne, nema ništa loše u tome da si poželimo uspjeh u slijedećem i rezimiramo dosadašnje razdoblje, bio to dan, mjesec, godina ili koji god period. Naprotiv, čini se korisno i čak zanimljivo. Ipak, još jedna novogodišnja dramatika koju smo (bar većina od nas) upravo preživjeli, sa svim svojim dijelovima farse, svake mi se godine čini sve besmislenija i napornija. Želimo si dobro upravo radeći suprotno?

Na što točno mislim, prije nego okrenete očima na moju „negativnost”? Mislim na svu ovu bespotrebnu buku, petarde, vatromete, licemjerne osmijehe onih kojima upravo samo takvi izljevi „sreće” naizgled „dokazuju” da su sretni.

No, idemo malo produbiti temu.

Što ima loše u petardama i vatrometu? Pitanje ima isti odgovor kao da tinejdžer snagator kojemu je „zadovoljstvo” da svog „slabijeg” školskog druga čvrga ili šamara, ili samo pravi glupe neugodne viceve na temu prištića na licu, pita što ima loše u tome. Kao kad te pušači u lokalu zadimljenom da se ne vidi sugovornik pitaju, pa što ti to tako smeta. Bijah i sam pušač, pa se ispričavam svima još jednom što sam bio „slijep”. Pustimo na stranu životinje koje se boje, ljude slabijih živaca ili jednostavno one kojima to iz drugih razloga nije fora. Ali, zar nije upitno zadovoljstvo da u sekundi bacimo u zrak tisuće kuna, dok istovremeno mjesecima naričemo kako je netko gladan, nema lijekova ili da je 3.Maj u stečaju? Radili smo za novac koji ćemo spaliti i zadovoljno se osmjehivati gledajući ga kako leti i svjetluca. Genijalno. Čak i opravdanje kako ne treba se vezivati za materijalno ne daje mi ideju da opravdam ovaj čin. Nije li to loše gospodarenje resursima?

Osim te čudne svetkovine besmisla, mnogi dan nakon imaju glavu na „polici” od alkohola, droge, cigareta ili samo od previše hrane. Što ispiremo tolikim zalijevanjem? I čemu se radujemo isprani? Da smo „to nešto” oprali? No dobro, možda jesmo, na tren. Ipak, fascinantna mi je rečenica koju mi je još u nedjelju 30.12. izgovorila na kasi u trgovini blagajnica – „samo to?” na moju košaricu od 50tak kuna, nešto voća, malo povrća i par stvarčica. Osvrnem se i vidim desetak blagajni sa po desetak ljudi koji čekaju, krcatih kolica koje jedva guraju dok iz njih ispadaju stvari. I rekoh: da, samo to… Pa neradan je tek jedan (i pol) dan, ne spremam se za nuklearni rat. Ili možda da? Ima li nešto što ne znam? Je li počeo Armagedon?

I možda će netko na ovaj tekst zaključiti kako sam čudan, ili čak …ne znam što će zaključiti, baš me briga. Mali problem ovih tekstova je što oni koji razumiju o čemu pišem i tako to znaju, oni drugi to neće ni pročitati ili će misliti da sam lud, dakle vjerojatno su ti tekstovi besmisleni? Zašto ih onda pišem? Kako bi rekla moja kolegica: zašto dajem energiju tome? Ipak, još uvijek se nisam pomirio sa tim stavom i tumačim ga dvojako.

– Ignorirajući problem da ti neko stoji na nozi rješava taj problem?

Ili te samo čini osobom koja i dalje igra ulogu žrtve samo si objašnjava kako to nije tako? Čini li me to istim kao što su ovi „konzumenti” koji si za novu godinu žele bolju Novu, živeći istu šablonu, promjenu bez promjene?

Od buke i grada otišao sam na selo „dočekati” Novu. Ovdje je bilo tek tu i tamo nekakvog pucanja, u razumnim, što god to značilo, okvirima. Posle 01h bio je uglavnom mirno. Kao: nije me prebilo, razumno me, podnošljivo, šamaralo sat dva 😉 Magarac se na batine navikne…

Netko će reći: a tako ti je to kad većina to voli. Treba tolerirat. Zašto treba tolerirat? Osim toga- nisam siguran da većina to voli. Naprotiv, većina ljudi koje znam ima o petardama negativno mišljenje i „tolerira”. Psi i mačke, a ima ih puno, stopostotno nemaju dobro mišljenje o tome. Dakle većina čega? Bahato je misliti da je planeta samo čovječja. Uostalom, ne jedete, dišete ni ne pijete „ljudske poklone” već poklone prirode. No, pustimo i to „koliko nas je”, odakle, uostalom, nekom pravo da opravdava neki postupak time da je u „većini”? Jeste li kad razmišljali o tome?

Kad takva većina pred školom prebije manjinu u kojoj je vaše dijete jel’ kažete da je to izbor većine? Da li ta većina baca sebi petarde kući u sobi? Ako ne, zašto ih onda baca u zajedničkom svijetu ne pitajući se kako je nekom pored njega u tom istom svijetu?

Ova tema je mnogo dublja od petardi, ako do sada niste uvidjeli. Ona propitkuje moj odnos sa svijetom, moju „kolektivnu” odgovornost i krivnju, krivnju manjine i većine, odnose koji su za riješiti. Jer koliko je stvari kao što su te petarde, koje nas ipak šamaraju jednom na godišnjem nivou, koliko je gorih usporedivih stvari? Jesmo li za rat? Zašto se onda od “našeg” zajedničkog novca kupuje oružje? Pustimo sad objašnjenja zašto je to “korisno”, izgovor uvijek postoji. Činjenica je ako smo kupili pušku – spremamo se za rat, bio on napadački ili obrambeni. Ne kupujete blitvu “ako neko ogladni” nego ste svjesni da ćete ju skuhati pitanje je vremena. Jesmo li za ovo ili ono… ma tisuću je primjera, nije potrebno nabrajati dalje. Netko (većina?) je odlučio da je to tako. Većina je izabrala ljude u saboru. Jeste, da. Iznenadili bi se da u stvari sračunate kolika je to manjina, al kako rekoh broj je samo farsa, u biti je to nebitno. Bitno je zašto sam ja i čemu „žrtva” svega toga i da li jesam žrtva.

Najmanje je bitno da sam ja vegetarijanac jer to što je u vašem tanjuru, ne utiče na moj život (osim ako ne razvijemo „ipak predaleke” teorije o utjecaju te industrije na globalni okoliš itd. Jer to je stvar sa svakom industrijom). Petarde, oružje, medijska nepismenost, tuđe neznanje i bahatost relativno ipak više i direktnije utiče na moj život. I nije mi pretjerano bitno stoji li mi na nozi netko namjerno ili iz neznanja.

Dobro, stoga da pokušam konkretizirati i naći neko rješenje.

Osobno imam princip da što manje koristim pakiranja, ambalažu, ali moj „doprinos” bacanju smeća je nažalost prisutan, doduše minimaliziran, a nadam se dodatnom smanjenju. Razmišljam da ne kupujem više u trgovinama koje prodaju pirotehniku. Ništa i točka. Doduše koliko ja kupujem neće to ni osjetiti. To me podsjeća na priču da pobjegnem od ovog svijeta na pusti otok ili planinu, ali pustoši više nema, sve je već zaprljano na ovaj ili onaj način, makar signalom uređaja. Slično vrijedi za porez i javne investicije, jednostavno ih ne možeš izbjeći kad ih plaćaš pri svakoj transakciji. Što onda mogu učiniti? Mogu li osvijestiti svoj osjećaj žrtve, vidjeti odakle potiče i možebitno mu reći NE? Usmjeriti energiju kad mi ju već uzmu kroz porez?

Kako se othrvati onom osjećaju nemoći da ti netko, bio to lokalni kvartovski nasilnik, netko na vlasti ili supružnik odredi zakon (kojeg se obično ni sam ne drži) kojeg moraš poštovati, a besmislen je po nekom kriteriju? Kad osjećaš da se sve u tebi buni i kad znaš da je to jednostavno besmisleno i ograničavajuće? Kako zadržati mir u sebi i dočekati sljedeće jutro,  slijedeći prvi siječanj u kojem će “sve biti bolje”?

U tom trenutku, dok to promišljam, potpuno razumijem „konzumente” i dođe mi da se s njima napijem i bacim koju petardu. Lakše je tako.

Jednako lako kao što je bilo lako ukrasti susjedu trešnje, slagati ocu za prvu cigaretu da ne postoji, prepisati diplomski od poznanika ili podmetnuti čavlić nekome na stolicu. Doduše tad smo bili klinci….a što smo sad? Koji je znak da je netko odrastao? Svi mi više manje znamo što nam je raditi s djecom, valjda, bar svojom djecom. Ali što raditi s “djecom” koju (NI)je netko drugo odgojio? kako njima reći NE kad se popnu na našu trešnju ili nogu? I eto, nije mi cilj pametovati, niti govoriti nekome kako da živi (dok to radi u svojoj sobi, svom tanjuru, svom dvorištu), već mi je cilj u ovom članku glasno propitati sebe oko situacije kako postaviti svoje stavove u datim situacijama. Ukoliko imate komentar napišite ga, rado ću ga pročitati.

U svakom slučaju, obećao sam si ove godine naći odgovore na takva pitanja, i učiniti ću to, jer osjećaj krivnje, biti žrtva nečega i slične gluposti me nimalo ne zanimaju. Kad to saznam biti ćete prvi obaviješteni. ako mi se bude dalo pisati 😉

Pillot

Posjetite NEPRILAGOĐEN za naredne i prethodne tekstove ovog bloga.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *