Nije bitno u što gledaš, bitno je što vidiš

“Nije bitno u što gledaš, bitno je što vidiš.” ~ Henry David Thoreau

Mi možemo gledati, ali ne znači da vidimo. Mi možemo slušati, ali ne znači da čujemo. Mi možemo biti živi, ali ne znači da živimo.

Dvije osobe mogu promatrati istu stvar ili situaciju, ali je doživljavati potpuno suprotno. Mogu slušati iste riječi, čitati iste knjige i imati potpuno različito razumijevanje ili ih te riječi mogu asocirati na različite pojmove. Zato su jezik, riječi i ostali način izražavanja zapravo vrlo ograničeni. Opis, slika ili ime nečega nikada ne može potpuno dočarati ono što pokušavamo opisati.

Osjetilna percepcija je najgrublji način promatranja stvarnosti. Skupljamo podražajne informacije, koje um obrađuje. Stvarnost svodimo na ono što ljudski um može shvatiti, a to nije osobito puno.

Mi smo puno više od tijela. Tijelo i naša priča povezana s tijelom je naša površinska stvarnost. Druga dimenzija onoga što jesmo je unutar nas, naše Duboko Ja. Iako je površinsko poistovjećivanje s našim tijelom i mislima također stvarno, ono je ipak samo površinsko, i privremeno.

Kao kad vidimo nekoga. Tijelo te osobe može biti lijepo i skladno, koje nas površinski privuče, ali to ne znači nužno da je osoba privlačna i lijepa. Ono iznutra je daleko bitnije.

Osim što imamo svoje mjesto u povijesti mjesta i vremena u kojem živimo, mi smo u osnovi ono Duboko Ja. Ova spoznaja nas oslobađa i podsjeća da ne tražimo samo svoj konačni osjećaj identiteta na površini – gdje ga nikada nećemo pronaći. Oslobađa nas frustrirajućeg osjećaja da u životu uvijek nešto nedostaje ili da nije baš sve kako bi trebalo biti.

Napisao: Dario Duišin Džunić
Instagram: darioduisindzunic
Facebook: https://www.facebook.com/dharma3d

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *