Mirovina ne mora biti kraj, već početak

Starenje i kraj radno aktivnog životnog razdoblja kroz povijest je, ovisno o razdoblju, tretirano dvojako. Antički su muškarci (60+) aristokratskog podrijetla uvažavani kao mudri zapovjednici i državnici, kao i kasnije, od srednjega vijeka, ali oni su imali zaštitu koju su im pružali novac i podrijetlo. Sve do modernih vremena, umirovljenički je status izdvajao cijelu jednu društvenu skupinu kao neaktivnu i radno neiskoristivu zbog prijašnjih godina teškoga rada koji je doveo do opće iscrpljenosti i slabosti organizma. U Europi pojam umirovljenja nije postojao do osamdesetih godina 19. stoljeća.  (u Sad-u do 1875. godine)

Radilo se do samog kraja života, a industrijalizacija Europe je radne uvjete pogoršala do stupnja robovskog iskorištavanja, tako da je doživjeti četrdesetu godinu života bio uspjeh.

Osjećaji iskorištenosti i neadekvatne nagrađenosti za desetljeća rada nisu novi. Više je isprepletenih elemenata koji pridonose tom javnom mnijenju da umirovljenje znači kraj životnog napretka. Oni opći su manja financijska neovisnost, nemogućnost veće zarade, psiho-fizički umor i isključenost iz svakodnevnog radnog okruženja. Na osobnoj razini, postavlja se pitanje kakav će biti daljnji životni tijek, hoću li biti izoliran/izolirana, hoću li se razboljeti, tko će mi pomoći, hoću li moći pomagati obitelji, itd.

Potrošačko je društvo u velikoj mjeri podiglo ogradu prema cijelom umirovljeničkom tijelu. Mladi i oni malo zreliji su najotvoreniji prema novinama te su podložni marketinškim trikovima koji ih navode da se konstantno mijenjaju, da kupuju, traže i istražuju u beskraju proizvoda i usluga koji im se svakodnevno nude. Umirovljenici zbog svoje zrelosti, iskustva i ograničenih financijskih sredstava nisu zanimljivi takvom na trenutku baziranom društvu. Tek unazad nekoliko godina, uključuju se u telekomunikacijske, internetske i kozmetičke reklame (u farmaceutskim su bili oduvijek), iako više kao pasivni primatelji usluga, nego kao aktivni tražitelji istih. Nije da mi nešto od toga treba, već moram imati ako želim biti u koraku s vremenom, u kontaktu s djecom, unucima, ako želim znati što se događa.

U velikim gradovima je više mogućnosti da se mirovina pretvori u pronalaženje nečega novoga, osim onoga što je najljepše- uloge bake ili djeda. Razni sportski klubovi, kulturno-umjetničke udruge, organizirani izleti, putovanja, poslovi na pola radnog vremena, briga o životinjama, prirodi, obilasci knjižnica, muzeja, razni tečajevi (umirovljenici za sve navedeno imaju popuste), uključivanje s prijateljima i bivšim kolegama na društvene mreže daju osjećaj sigurnosti i prihvaćenosti, odlučivanja što ću i kako ću raditi sa svojim vremenom. U malim sredinama, izbor nije tako širok, umirovljenici su uglavnom odvojeni od djece i unuka koji su otišli u veće gradove ili druge zemlje i osjećaj isključenosti je utoliko veći. Upućeni su na svoje susjede i vršnjake i u dnevnim odlascima u nabavku susreću ljude koje poznaju ili ne te u spontanom razgovoru mijenjaju svakodnevnicu- životno iskustvo koje možemo razmijeniti s onima koji su ispred nas je dokaz da kraj radnog vijeka ne znači i prestanak životne, stvaralačke energije. Ona se mijenja u oblike koji su stvoreni upravo za razdoblje u kojemu jesmo.

S novim spoznajama glede tehnologije koje otvaraju velike mogućnosti neprestanog, cjeloživotnog učenja, mirovina će postati nova kreativnost traženja kako unaprijediti sebe. U našoj zemlji takav način umirovljenja nažalost nije mogućnost za sve radnike.  Parkovi, šetališta i udruge umirovljenika uhodana su staza razmjene i pričanja priča o životu u mirovini.

Sophia Loren, koja s 84 godine života opet snima u Italiji, jednom je rekla da izvor mladosti i stvaranja trajno postoji u našem umu. Bez obzira na životne okolnosti, ako se držimo tog izvora i iz njega uzimamo ono što nam treba, ne trebamo se bojati onoga što je ispred.

Potrebno je mijenjati statičnu sliku umirovljeničkog života: stariju ženu i muškarca kako cijeli dan gledaju kroz prozor ili sjede u blizini svog doma, pomireni da je nešto prošlo i da više ništa drugo neće doći. Prihvatiti nešto novo ne znači oprostiti se od onoga što je bilo, pomiriti se s činjenicom da smo radili 40 godina i da više nikada nećemo tako raditi, već znanje koje smo stekli iskoristiti da nam bude zanimljivije ili bolje.

Usprkos okolnostima života umirovljenika u našoj zemlji i borbi za preživljavanjem, svi možemo raditi na tome da mirovina postane početak, a ne kraj aktivnog života. Napredujemo tako što se prilagodimo svakoj situaciji i kroz druženja i slušanja priča onih koji su vrijedno radili da bi drugi imali budućnost, zajedno stvaramo početak životnog razdoblja mirovine kao izazova i promjene.

 

Napisala: Sanja Šimić

preuzeto sa atma.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *