Ljudima fali ljubavi

 

Oduvijek sam bila jako senzibilna i osjećala sve nekako drugačije. Previše. Puno vremena sam provela u suzama.

I svašta su mi ljudi govorili, npr. i najčešće:  da sam preosjećajna, da sve uzimam k srcu, da plačem oko svake gluposti, da sam naivna, da moram biti jača, da sam kao malo dijete. Kako sam osjetila i dobro, osjetila sam i loše, a ako pogledate nas same, možete vidjeti kakvi smo većinom, iznutra i na van. Tako da sam većinski dobivala negativno jer je svijet takav, a ljubavi eto malo.

Ja nisam znala kako da objasnim to što osjećam i sa kolikom dubinom to zapravo boli. Često sam se raspadala radi tog, uvijek iznova, no nisam govorila nikom.

Pokušati ću vam predočiti sada. Zamislite da je svaka nečija riječ, misao ili emocija jedna strijela. Ta strijela je ispaljena iz najveće moguće udaljenosti ravno kroz vaše srce, probije se na drugu stranu i izlazi van. Bol je iznimno oštra i ona traje jako dugo, iako je strijela već davno prošla kroz vas. I stišće vas, guši, kao da je neka ogromna robotska ruka uzela vaše srce i pritišće ga najvećom mogućom snagom. I vi ne znate zašto se to događa, zašto toliko boli. Zatim dođe sljedeći niz strijela, od kojih svaka zahvati drugi dio vas. Osjećate se kao da krvarite iznutra, no na van krvi nema. I vi tu samo stojite i dopuštate da pucaju kroz vas. Pogledate oko sebe, sve je u redu, a vi se raspadate. Nije vam jasno. Sve je u redu. Još uvijek ste ovdje… Tako nekako.

I dugo sam zaista mislila da sam preosjećajna i htjela sam promijeniti to. No kako? Nisam znala. Ponekad čovjek ne može sa vlastitim emocijama i glavom izići na kraj, a kamoli sa tuđim. Puno puta sam se osjećala poput spužve koja se neprestano punila, a nitko ju nije istisnuo.

S vremenom sam shvatila ono što sam oduvijek znala, da je osjećanje dobra stvar. Nije više bilo važno što me je svijet želio uvjeriti u drugačije. Shvatila sam da mogu ponuditi svoje razumijevanje i susjećanje drugima. Ljubav im ja nudim. To ne mogu dati mnogi, a ljudima zaista fali ljubavi. Pogledajte koliko smo zapravo usamljeni samo.

Kroz rad na sebi sam dosta ojačala iako i dalje postoje ljudi od čije blizine mi je loše. Plačem i dalje često kada vidim koliko tuge i mržnje ljudi u sebi nose. Plačem i dalje radi gladi u svijetu i radi hrpe drugih stvari, ali sam se vremenom prihvatila u svoj senzibilnosti svojoj.

Kada sam prihvatila sebe shvatila sam da je isto tako u redu poneke ljude držati podalje od sebe, ali istodobno i bezuvjetno voljeti. Sada samo promatram u tišini bez petljanja dok volim ovu empatičnu sebe. 💜

Marina Knüsel, https://www.facebook.com/groups/658367227966079  

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *