Kad je bal nek’ je maskenbal!

I.

Ako nemaju kruha neka jedu kolača!

… dvije meni jako dojmljive uzrečice, ujedno banalne, razoružavajuće po pitanju brutalnosti ljudske prirode, uvjetno ljudske, uvjetno prirodne, iz ugla aduta još pokoje uzrečice ala Budimo ljudi, Samo smo ljudi! iz kantuna ljubavi prema prirodi i kome ono…? Bolje odmah da kažem, ovo nije milostiv članak spram ljudske bedastoće, ne govori u ime nikad važnije solidarnosti, i bitćesveuredu umotvorina na koju temu djeca u školi ‘Internet’ moraju crtati stereotipne poslanice s puno svjetlih boja. Ma tko ima živaca da objasni sistemskim učiteljicama, jer su od jučer pa ne znaju, da ne može biti u redu, jer nije ni bilo. No, saymon says, saymonsays, only do what simon says…na na na!

Ili, neka je sad sve u redu, ne poslije ni prije, no nema kolektivna (ne)svjest moć potvrditi nelinearno sada u tvoje ni moje ime, njoj je podne od naših internih nereda i zavaravanja istine unatoč ogromnom potencijalu.

Otkrivam si iskreno, svakodnevno, bez zapetljancije u učtive ljudske laži, koliko sam alergična na tu ljuskost- ljudskost, prirodnost u ljuskama. A u ljuski, što. Je li ljudski i prirodno npr. staviti mrtvu kokoš na glavu i tako hodati po vani, jer je to rekla neka vlada, vladojka, vladimira, vladirata…Brutalna ideja za kokoš nije moja, možda bi blažu- da saymon ili vladirata kaže- ‘stojte na jednoj nozi, pa skačite na drugoj nozi, naročito po crvenom semaforu!’ uz malo njurganja i poslušali. Pogotovo ako se koji mjesec ili godinicu ranije medijski podučava ljude kako je zdravlje na jednoj nozi isplativije i čvršće osi od onog na dvije, kako mrtve koke direktno imaju odlično djelovanje, sto puta jače od već dobro poznate kokošje juhe za prehladu, mic po mic, logikom se tumači inercija navikovanja ljudskosti, prirodnost stjecanja navika, samo da je dobar marketing.

Redemption song of 21. st.

Magistri pharm, direktori, medijski magovi starih i novih generacija, predsjedavajući ovi i oni štite narod od njega samog, od neznanja, beskrupuloznije i paternaliziranije od svevidljivog i sveznajućeg pripovjedača koji nadgleda i oblikuje junake koji još ni ne znaju tko su. U ovoj dolini suza, valjanja duša iz ilovače, valja biti bogom prije boga. Bogom na distanci. Pa da, netko mora odraditi taj posao u vizuri smrtnicima distancirane i umanjene odgovornosti za onih 25 posto na svakom našem računu, ajkvragu, nijedan mi tekst ne može proći bez te ljute četvrtine…Zašto ljudi po prirodi nisu pametniji, mudriji je preteška kategorija, unatoč potencijalu, previše je basnovito stoga ne nudi pravocrtan odgovor, i upravo zato, prepreka ka skretanju na put mudrosti je utabana na putu – navika. Naviknut će se ta vrsta na sve, kompromismjerno povjerovati u prirodnost, dobrohotnost i pravilan izbor, logičkim slijedom sve nadošle pojave pospajati ko sličice u dječjem albumu, do ključnog pojma u sredini- odgovornost- pristiglu iz nekog vanjskog izvora. Pa je li to onda odgovornost? Procijenite sami. Je li slijed inercije logika, isto. Sami, možete li sami, želite li sami, jeste li uistinu odgovorni sami, ili uvijek ima netko odgovorniji, sretniji, kriviji, praviji, ispravniji, uvaženiji, pametniji, brižniji, civiliziraniji, harmoničniji, prosto usporedniji, pa odgovorno gledam da se moja minimipuzla pouzdano uklopi u kompoziciji tog savršenog poretka. Univerzalnog, bezvremenskog, ahistoričnog. Treba li se s poretkom osjećati na distanci ili srođeno, kao redak s potpunim osjećajem ili distanciranim? Odgovornost za svoje osjećaje, taj predah u kolektivnom nabacivanju smeća i blaga na kup, priča se o tome već neko vrijeme, no izgleda premalo. Osoba odgovorna za svoje unutarnje klice i sadržaje uvijek nađe izlaz, jer ne bježi od svoje nemjerljive moći.

I tako, uz opušteni ritam posljednjeg tanga na planetarnom maskenbalu, preko megafona nam vladirata viče uz ‘otplešite kućama’ nešto kao da ste bitni, nesebično bitni, vi baš vi. Upravo uslijed savršene zbrčke za ne znati odvojiti sebično i nesebično. Ispada kako su krvavi nam ispod kože gabariti nama samima i vladirati bitni, (topovsko meso- i taj izraz mi se oduvijek sviđao), koliko i gabarati onog prolaznika koji zapuhano puše pokraj vas na ulici, još diše, krasno…jesu li vam bitni? Tko vam je bitan? Za što? Ili nam je, dok nam je možda žao što maska ne može zamaskirati oči i bljesak iskrenosti u njima, bitnije je da pobjegnemo od svih sumnjivo nezamaskiranih lica kojima su još bitni kisik, osmjeh, obraz …možda…

Što tek maskenbal štiti, čovječe, ko bog! Štiti od-nabrojimo samo neke napasnike suvremenosti- dosadnih osmjeha, uhodane svakodnevnice, stereotipnih dilema ala u dućan poslije ili prije pet…Sterilinijih predmeta nisam se za života nagledala sve do sada; priručno ugurane u džepove, klate po rukama, njišu se na trakicama ruksaka, ovješene na šajbe auta, pola dana na podbratku, pola dana sa nosno- usnim ispusima vlastitosti, svaka čast nosiocima na prezdravosti i ne gađenju od zagušivanja sebe samih svojim prerađevinama…u starijih dama i gospode bijele uštirkane stopive s bijelom kragnom čiji nositelj u jednom od slučajeva pljucka u prste i okreće listove novina…Da su tkanine i celuloze tako sveto vakumizirane nikada nijedne viroze ne bi ni bilo! Zašto ne odijevati maskirne uniforme, jer svako podsjećanje jača misao u datom smjeru, paravojni modni dizajn jakni, trenirki, koječega lanjske zime očito je navještao maskirne ratove protiv neprijatelja. Iako je hladni rat naoko gotov, paradigmu bitke valja zadržati u snu i na javi, jer je duboko ukorijenjena u gene ljudskosti, na nju uvijek pri manipulacijama opstanka možeš računati, kao i na zahvalnost ropstvu, dobrom i logičnom poretku u koji se uklapaš, makar uz početnu bol, naviknut će se čovjeka na sve. Strah, oprez, adrenalin neka se čine konstruktivnim, pokrećućim, no koje su mu dugosežne posljedice ? Odmor ratnika? Kontemplativni, intelektualni mir ili papala maca mir? 

Ri korneval održan unatoč raspuštenom Venecijanskom.
Ni ne slutimo da crveno čudovište već je među nama.

(Ne)ugodno s korisnim, sa svime nalik maski pri čemu zamjena ide gotovo mekom filmskom tranzicijom kadra; ukinuti venecijanski karneval nadoknadio je ovaj maskirni. Ukinute utakmice nadoknađuje puhanje u također intezivnu, samo tišu na tribinama pod nosnicama, novu vjeru u maskama. Na što se klade ovisnici o klađenju sada, na broj oboljelih, na postotak pada bdp-a…?

Maskirajte osjećajte, nije problem, to smo davno svladali, uvijek može još, u genima je, ako slučajno još niste, sada imate priliku potpuno ih iskorjeniti. U tom slučaju iskorijenite i strah. No ljudskije je osjećaje samo zamaskirati. Pa vam se vampirići neće smijati u facu, ali iza leđa hoće. Jednostavno dok se vi pržite od straha oni vaš strah prže si s jajima (neću reći čijim) za doručak, održavajući tako svoje vladirataste galijote nahranjenima. Namjerno ponekad govorim vi, a ne mi, oprostite, jer odustah od biti svenarodna pljeskavica. Bez drame, jer reš sam pečena privatnim tragikomedijama. Ili se ostaje veslo strahopogona u galijotovoj pjesmi, ljudskoj, orononuloj, prirodnoj. Prirodnoj k’o blago stvoreno u laboratoriju.

No odgovorni ste za sebe, uvjeravaju vas to, mole vas, kume, pa budimo onda; odgovorni naime biraju, ne slušaju samo pokorno vladirate. Čak i kažu – pomognite svojim vladama u borbi…Raste li odgovornost jednoumljem slušanja informativne emisije civilizacije koja tvrdi motom na da je medij jednako dom? Besramno. I to nacionalni tv medij, majkomila, srednji vijek je prema tome…dovršite sami. Ne više svijet, dom u plavoj kutiji. Makro i mikro, suodgovorno. Po narudžbi. Harmonično. U tranziciji kadra. Kao što nam po narudžbi gugl, s pristojne distance naravno, uzvraća želje, odgovorno štiti podatke, čuva ih samo za ‘sebe’. Samon says; malo odmorite od teksta, uzmite si odmak, jer tko bi ovo probavio, čak ne bi lako ni vampirići, draži su im jaja i krompirići…

II.

Disonanca, distanca, harmonija

Sada je vrijeme za vježbanje distance na svim nivoima, prvo na jezičnoj. Babilon odaje javnu tajnu pobrkanih pojmova i značenja, marketing je bio i bit će kum svakom novom braku stare riječi i novog značenja. Čovjek je čovjeku kupus, lupus, kako ono bješe? Koliko me još pamet služi u ovoj, kako ju vladirate vole zvati- bitci, u kupusu za zdravi razum, po zakonskim odredbama društvene mreže vuku taj naziv zbog osobine društvenosti, mehanizma socijaliziranja. Na mrežama se tu i tamo naišla primjedba ala fizičko distanciranje, socijalna solidarnost. Fakat socijalno je bez veze riječ, ali dovoljno na distanci od riječi za po doma koje nam sada zaista nešto jednostavnoga prenose: društveno, fizičko. Distanciramo li se od socijale, imaju te primjedbe pravo, ode solidarnost, ili je već otišla, iako smo u nekim društvima prisilno solidarni. Ode minimalno fizička, no i ona druga, više ili manje kako kod koga- suosjećajnost. Taj multikulti social distancing izraz igra ne u dlaku istu ulogu u svim sredinama, krajevima, počecima, mentalitetima…iz iskustva prijateljica ona u Americi kaže da je odlična fraza za izbjeći društvo kome nemaš obraza reći da ti ne prija, ona zapela u Indiji ocrtava kako su Indijci pak nesposobni za takvo što, karantenu i distancu, pa je to isprika policiji da batina bez obzira sve na što rendom naiđe. Socijala je u svom prizvučju nešto fuj, neko siromaštvo, loša administracija. Čudna pomoć čudnoj nemoći, alkoholizam, invalidnost, beskućarenje, čama, čekanje na papire preko šaltera mjesecima. E pa iza koje ste sad maske skriveni jezični čistunci, kakvo socijalno distanciranje; lijepo se kaže bez distance; društvena udaljenost, fizički razmak! Besmisleno zvuči jel’da? Pogotovo kad samo jednom izgovorite, i kad ponovite za nekim klošarom, a kada ponovite za institucionalnom depešom ponavljanje je majka smisla.

Babilon dragi kaže, simon says; zračite što više prostorije, i budite što više vani, a evo ga, spomenuto piše na obavijesti- na engleski, netko preveo na hrvatski; ostanite doma. I ostaješ doma na katalogu koju te izvabio da izađeš od doma u njegov dućan. Osjećajte prirodu kao svoj dom. Kao beskućnici. Ma molim te, jesi normalna, pa mi smo ljudi, priroda je tu onako usput! Kažemo li po starinski, a po novome ne preporučano- da nas poslužuje, tad uslugu valja prihvatiti na distanci, ko zna čega sve u prirodi ima, te zato da se ne osjećamo preodgovorno, predirektno upetljano u nešto tako nerazumljivo jednostavno, a opet uređeno. Zato da se ne ispovraćamo nad sobom, jer to rade samo oni koji nisu na distanci sa sobom, na distanci se pomiriš…bez boli, bez kajanja, bez oprosta, sve ravno. Čovjek je sve samo ne ravna ploča.

*Simon says je dječja igra nabrajalica u kojoj dijete za nekim u grupi, uglavnom odraslim, ponovlja – dotakni svoj nos, ruku itd…ako i ponovi točan dio tijela, ali voditelj nije izgovorio najprije Simon says- to se smatra pogreškom. Sada treba ponavljati ‘ne dotiči si lice, ne dotiči si nos, ne dotiči si usta…

Azrijel, ti gluuuupa mačketinooo!

Ako ste Gargamel koji ima istrenirane jarane (sasvim kolegijalni izraz, noofens) da se međusobno ne grle, jer pravno gledano u zemlji kipova slobode grleći su na pola puta pedofili, pri čemu se praksa ne može odigrati baš na dalekoj distanci od prava, i eto nacije koja Gargiju baš ono skroz ide na živce, iz čista mu nemira, jer se neumjereno i skroz nepopustljivo doživljava međusobno taktilno, i zvukovno (gle, simptomski pogubno kratak dah producira grlozvuk), pa na koga prvo navaliti nego na njih? Još kada iza tih navala dodira i usklika stoje stvarne emocije, onako ljuskaste i ljudskaste, koje se daju vrlooo sugestivno u prepadu otpuhati i propuhati i oblikovati kao Da vinci boga, pa upri na koga nego na stanovnike drevne velike čizme, a oni po malim italijama će već doć’ na red! ‘Dosta su oni čizmali, još od rimljana, prljavih im igara i kruha..!’ Bome su se nadriblali i oni sjevernohladniji još luđi po pitanju iskaljivanja emocija, ako su to uopće emocije, pa patrijahalniji i neumjreniji im susjedi, kraljevskije istovremeno podaničkije krvi, a među nezavisnim sjevernjacima jedan je dosta za eksperiment. Ostala sirotinja je zamjenjiva kolateralna šteta. More Jadransko će odlično poslužiti i ovoga puta eliti, pa dajte, nek se Pgž pusti malo brže iz okova zabrana. Zašto baš nju u kolu sreće prodaje kraljevstava za groš, ‘ko će znati baš sve, možda zbog prijestolnice koja je zaplesala u skupocjenoj krabulji i na zakuski popapala sigurno kulturno četvrtinu torte. Podsjeća na onu četvrtinu svakog računa, samo maaalčice uvećanog, ni kruh, ni kolač i nije doslovce keš. Raja bala rovari za sretnim novčićem skrivenim negdje u torturini. Kad je maskenbal nek bude bal!

Što je sad tu novo, šta se iščuđavam; osim na karnevalu od kad to pijuni imaju slobodu izbora. ‘Imaju, imaju’ reći će oni moji prijatelji šahisti…samo dok sustav, pravila igre, radi. Zadrži li se štrumpfove, i cilj, a promjeni se igra-nije fer, najblaže rečeno. Krn krn ae val oo na, rebus. Mrzim štrumpfoveee !

Uvijek mi se lijepo i nekako zdravo sjetiti kako narod, koji god, ni žrtve ni gledatelji ni oni izvršioci na distanci nisu bili svijesni – nisu mogli povjerovati- da ljudi ljude odvode u logore smrti. Dokazano je da je kazna dugoročnije psihi efikasnija provedena tek u pacificiranoj fazi bez adrenalina. Bi tako još u doba ne psiholoških studija, nego prepredenih savjetnika i grubih sudija (o tempora, o mores, nijansores…); na po granama friško povješana tjelesa poznanika Matije Gupca nailazilo se tek u postustaničkoj fazi. Možda je ova kriza takva kazna čizmolikoj kulturi, u dovoljnom vremenskom odmaku za ne locirati optuživača osvetnika, ali dovoljnom za ostati u stanju sumnje i opreza, autopilotu koji odnosi silu energije u bujanje malog mozga, na štetu onog uljuđenijeg dijela, kazna jer nije ustrajala u istrebljivanju tvrđim đonom do kraja drugog svjetskog rata, te što je glede transporta u toplinu peći imala dekretom potpisanu obavezu slabiju od mnogih kvislinga. Što ako jednom davno u budućnosti se nosa na miški nadlaktice, baš na istom mjestu, zakrpa kojisičiji si, onima koji prljaju ljudski rod potkožni madež tilta crveno, a cjepljenima tirkizno. Lupus in fabula, kupus.

III.

Slobodo ja sam samo tvoje roblje

E da mi je Maska protiv gluposti…protiv istresanja negative na druge, linije nikavog otpora, ustrajnosti za nemjenjanjem, volje za moći, volje za nemoći, zaraze teškim mislima i metalima. Da sam imala volje pisati ovu memorabiliju na početku ove splačke s maskama tako bih ju naslovila (joj kako mogu tako govoriti, kada je toliko mrtvih, makar 96 posto lažiranih, prema riječima imenom i prezimenom sabornika Čizmalanda) i sigurno bih bila mirnije jezičine. Nažalost nabasavši na moju nabrijanost, usmeno su stradali neviniji koji su vjerovali da je ovo kraj civilizacije kakvu poznamo (da bar), moleći me pristojno da šećemo na metar (‘pa jesi normalna? aaah smirisesmirise, pa vidiš, auti i dalje parkirani na pločniku prirodno održavaju distancu, što da ne’), pa je stvarno vrijeme za nove vibracije (‘pa je, al meni ne treba državni udar da se pomaknem, sigurno ne na neko novo radno mjesto, no ne treba mi ni samilost sustava koji ionako reže grane na kojem mu sjede vlastita djeca, itd’). Idealno vrijeme za vježbanje tolerancije…’Sad se možeš slobodno kretati’, veli druga persona, pa što nisam mogla i do sad, ‘ali voze opet busevi’, isuse koje poimanje slobode. Ne neću koristiti slobodu s maskama u busu u kojem se vozi četiri čovjeka da bi Autotrolej poslije plakao o nužnom povećanju cijena, možda ustarajem i poslije u hodanju. Baš lijepo da su pokraj vrata stavili škrabice sa dezificijensom, nek ih zauvijek tamo puste, ozbiljno, kao i u dućanima i knjižnicama, pa to je dio urbane ludnice, a ne da nema sapuna u wc -u čekaonice kod doktora, i svugdje gdje već treba biti, uredima, školama, vrtićima, fakultetima, iz iskustva znamo, još smo dobro i stekli imunitet.

E sad, malo lokalne zavjere; je li slučajno da su se smanjile vožnje buseva, u večernjim satima spooky drastično, baš nekih mjesec dana prije izolacije, da su se djeca već naučila na posebne mjere neodlaska u školu s početka godine, da su dostavni vanjski servisi vožnje hrane došli u naš mali grad i državu isto tako netom (ne Internetom, iako tehnički jesu, nego momentom) prije ostvarivanja punog potencijala te potrebe…

Ako majstori slažu logaritme ili algoritme navika po našim ionako već modificiranim ‘potrebama’ (pučki paranoično rečeno- gugl nam čita misli) 007 im do koljena…on je barem znao bit zgodan, i poduzetan, i brz, i seksy…Ipak skidam kapu majstore, i nije mi jasno otkud raji ideja da si- ste- su zabadave i logično dobrohotno svojedobno smislio sav taj slobodni prostor etera infomacija i zabave…slobodno, eh. Suodgovorni smo za što vještije suptilno provođenje igre ‘Ko se pred drugim u kompjuter nije skrio magarac je bio! Čitam negdje po interlandiji, i to u nazovi kulturnom kutku za knjige, hvalu internetu ovih dana kao spasitelju života; onaj tko ti jadnom spasi život se smatra odgovornim za nj, barem dok mu ne pogledaš u oči i kažeš- hvala, sad dosta, idem dalje. Očigledno, zbčkaj pa vladaj, boljem se samo nadaj. Mišn fulfild.

Da je dakle ovo ljutkasto istiskivanje misli na početku kuge i kolere vidjelo gugla, a nije iz razloga što sam znala da pametniji od mene, ili barem dokazano znanstveniji, tituliraniji i društvu svrsishodniji progovaraju o istim stvarima o kojima sam ja samo razmišljala pa što ću se naglavce gurat i ponavljati…ovo vikanje bilo bi smjernije, upućenije na snagu duha, identiteta koji je nepokosiv van svoje svete sudbine. Prvog dana mi je susjed baš vojni epidemiolog u susretu na ulici rekao da ne može prirodni virus mutirati tom međukontinentalnom klimatskom brzinom, sada japanski nobelovac moli da mu uzmu nagradu ako je bio u krivu sa sličnom tvrdnjom, indijska doktorica je finim riječnikom odmjereno hipnotizirala studente mudrim prodornim govorom o ljudskoj vrsti kao planetarnom višku ukoliko ne djeluje za cjelinu, obzirom ima tu posebnu moć za razliku od životinja, pa je razlog to, a ne slučajnost da će biti izbrisana kao i dinosauri. Meni se sviđa riječ štetočina; znate ono često pitanje ‘čini mi se da sva bića imaju neku ulogu, ali komarci??’ Hmm…imaju ulogu podsjetnika na nas, na jednu od ljudskih ljuskavih mogućnosti. Vampirologijica.

Četrdeset dana u pustinji

Pa što fali da svaka korizma protekne u zatišju, pravom, konkretnom, duhovnom osluškivanju i fizičkom postu od buke i dima, da je planeta tiša i plavija, da zaista slobodno dišemo! Gotovo kao desničari -ekolozi-vjernici zborim, oni kojima je možda sav ovaj potres u interesu, kakvom točno, ne ulazim u bolesne logaritme preodlučnih mozgova.

No treba li boleština da shvatiš da ne dišeš slobodno, a dopuštenje kreatora (ne)zagađenja i sebe sukreatora da opet prodišeš ? U što, u opet isti promet, buku, trgovinu, administracijsku rupu bez dna, moćnićku strku za bdp-em, sada poduzetnici suodgovorno jedva čekaju da se uključe, kao konji koje se stavilo u mrak obora, in god na dukatu we trust…Eto zastor se diže, lijepo se potrefilo dobrovoljno školovanje van kuće s prvim danom slobode od ijednog obilježenog u ri kbc-u. Oko šoping zgradurina odmah opet nemilosrdna buka, zujanje auspuha i dobri stari miris dizela i benze. Nek’ se pluća vrate na stari imunitet, taj je sigurno doprinio. Svi trebaju nove hlače i postole, izlizale se od puno sjedenja doma, a tek đonovi od hodanja po svježem zraku…Neki viču ili milostivo plaču da se upravo preslaguju kristalne i ine mreže isusovih bića nad planetom, da se pecaju oni koji se nisu stigli prilagoditi na višu vibraciju, uvijek je slađe biti odabran, budite izabrani, odgovorni, ovisni, samo budite nešto što niste, stavite masku, tirkizne je boje bazno, iscjeljujuće boje poveznice srca i intelekta! Možda počnemo mudrost izvaljivati konačno na usta samo zahvaljujući maski! Vidom smo još slobodni razlučiti mrak od svjetla, ali ne i proizvesti ga, uvjeriše nas da nama to nije posao…ima ko će palit svjetla, eto im svaki mjesec plati račun…Slušati sve moramo, pa nećemo valjda masku na uho (mada je otorinolaringologija sasvim povezana kanalizacija), kako bismo slušali vijesti? Mrežom na matriks, kako drukčije, klin se klinom..?

Prvi pad svega ovog kaosa predviđah oko Uskrsa, pa još malo pa još malo, pa evo stvarno je tako, barem u ovoj za koju odlazi četvrtina svakog računa, predsjedavajućoj Europom ujedn-om. Četrdeset dana je dovoljno da vježbanje nekog novog ponašanja postane ljuskama navika, dokazano psihološki, somatski, bihevioralno, ako ne vjerujete, proguglajte pa povjerujte, vjera je na netu.

Misa u zadnji čas

Tv misa u zadnji čas pred ukidanja Mira s bližnjim rukom u ruku..
/Sjećam se riječi svećenika, retoričkog pitanja;…Kada bismo samo toliko pažnje posvećivali duhu, koliko se sada brinemo o tijelu?/

Silno me zanima što će biti na pedesetnicu, objavi Isusa kao duha svetoga svojima…za pedeset dana od Uskrsa, za još od danas dvadeset dana, što će reći logaritam? Sad smo u protestima po ulicama metropola koji privlače batinjanja u kršenju okupljanja, jedan ga net medij kruni kratko ‘javnost se okupila protiv cijepljenja’, drugi ‘poduzetnici protiv ekonomske blokade’, dok mumljanje noćnog meteža u tom videu zvučno neodgonetljivog može lijepo biti snimka odlaska mase s utakmice ili koncerta. Mislim da se Isus prevrće od muke i po oblacima i po zemlji, od prevrtanja iskidao svu staru mrežu pa moraju postavljati nove, kako vidješe vidjelice. Da duše imaju kud sigurno pasti, na novu zemlju (jao bože zar opet?!) umjesto u provaliju, ambis, bezdan, koga ima i ovdje, u sve apgreidanijim oblicima, počinje upravo vrlo prizemno s primitivnim trzanjem pri nabasavanju na drugoga. Onoga što se može, ali ne mora, zvati bližnjim. Refleksne reakcije na sebi nije lako kontrolirati, na drugom već je lakše. 

Možda u novom valu distanci sljedeće godine konačno dođe i do neodnosa mama-beba, sada još dozvoljivom dodiru, jer će reći da ‘iako i ne znate da ste nosioc virusa isti će se moći aktivirati na vašem nerođenom djetetu’. Za sad samo oprez – ‘ne dajte bilo kome da vam čuva klince,’ kao da ste to prije radili…Jedino u patogenoj atmosferi se svako zlo aktivira- onoj punoj kiselosti, fizičke i psihičke, otrovića, svega što trpamo u sebe i izvaljujemo u atmosferu, za imunitet te vrste nema mjesta u vijestima. Sada je najvažnije ukorijeniti distancu u ljude. Poduplana voltaža učinka;

s jedne strane naredba o distanci, s druge se distanca sama razvija kao produkt straha od nečega, u ovom slučaju od ljudi. Jer taj virus, polu(s)tvaran, baš je neki koji se drži puka ko pijan plota, i metra u njegovoj auri, no bahato traži vidljivost, slavan želi biti, pa kako i ne bi, svi su na mreži, pa što ne bi on, a tek krunu nema svatko!

Ako su nam drugi ogledala, hm tada distanca nije ništa strašno, promjena perspektive je dobrodošla, slika se i s udaljenosti nužno promatra, no sagledavanje je zakočeno impulsima opstanka- ljudi se počinju trzati ili stiskati pred drugime! Sve ima svoju mjeru, izmanipulirane su i blizine i daljine, miljama…Sada će neke životne ‘sitnice’ pokušati izgledati još dalje i nepotrebnije -društvena istraživanja, mišljenja, intelektualni rad, umjetnost, ni do sada uočena prava tj. razmjene ovoga i onoga, obaveza, nenasilja…Zasjenio ih je (ne)vidljivi neprijatelj…za promjenu generalnog plana valja prvo promjeniti perspektivu. Politika uči od najboljih; promjena fokusa, odgovornost, jaki termini u javnom prostoru. Od svjetskih sudskih presuda, preko alternative fraze implementirane u suvremene psihološke treninge, primjenjive kao aplikacije na umove malih ljudi. Marketing brate, mediji sestro. Poremećaj u kojem je osoba istovremeno osnažena i odgurana, ima svoj naziv, ala prisno- distancirani odnos, i stvara najteže uhvatljive za glavu i rep emotivne dvojbe u odnosu spram sebe i drugih, te koliko li patnje, koliko plodnog tla za ostale nadovezane poremećaje uravnoteženosti, izgubljenih ljepota odnosa.

Šugar šugar hani hani

U svakom zlu neko dobro, kompromisima nikad kraja, kompromitirajućem ljudskom izboru. Dok osjećamo strah, ni jedno mjesto ne možemo osjećati kao dom, eto, kažu pametni i ustrajni pisci. Čitajte ih. Knjige su jasno naslovljene, jasnije od svih preporuka po vijestima kako “živjeti” po pees-u; npr. Svendsenov strah, zlo, rad, dosada, umjetnost, filozofija, sloboda,..naracije straha. Dok je Internet prohodan (neću reći slobodan) još ih možete tagirati, naravno da će vam odmah uz ‘zlo’ izbaciti sliku lorda voldemorta, makar kao nečiji fb profil, uz ‘slobodu’ pjesmu Bareta ako ste oko nove godine pretraživali albume devedestih, ako niste, onda sigurno vakcinu kao slobodu, pod umjetnost muzeje i njihove masterpise slučajno onlajn organizirane još prije veljače. No nedajmo se, budimo odgovorni za svoju potragu.

Kakve to veze ima s poslovicom o kruhu i kolačima, s početka? 

Tražimo li seriozno logiku lako uviđamo -ta stalno nam se daje tepsija ne s kruhom već s kolačima, mi prihvaćamo, kruh odgovorno preskačemo, preskačemo direktnu demokraciju, bolja indirektna, sve prirodno preskačemo, bolje je ‘bio’…prve stepenice hop, bolje je skuplje…vege je skuplje od mesa…šećer je bolji od meda…ipak bolje ostani doma, nego doma spremni…sve s distancom odavno je bolje, pri čemu ne znamo tko je prvi krenuo, i od čega se zapravo distanciramo olajflong. E moja carice, uvališe tebi blentavu pekarsku frazu, kriva žena za sve jer je poskupio kruh pred pad Bastille, a sad je kriv virus, jer je barem lov na vještice u obliku žena ipak podozren. Sad je poskupio kruh kojeg hrani virus, i obrnuto, eto solidarizirano šoping gazde stvaraju znanost oko cijena sapuna, one koji su do sada mogli, a nisu bili jeftini pojeftinjuju, dok jeftine poskupljuju oko pedest posto.

Iz svakog kutka planete Majstor Gargi uzme ponešto od mudrolija, pa bljaćbljućsmuć u epruveti i sretno prolij, što se ote svojim putem u medije dolij. No Gargi ima veliku manu, stalno živi lojalni oprez od svog Azrijela koji je ujedno predpredatorski strah od raspada sustava. Ne može sam sebi priznati strah, pa ga Azrijel zaplitanjem o svaki njegov postupak podsjeća tko je kriv, tko odgovoran…Tajnom tanane linije između kriv-odgovoran poigrava se Azrijel, tajna je sretnika kako i zašto mačketinu ne shvatiti preozbiljno? Komična je, smijmo se slatko! Smijeh je puniji bez prepreke.

Sustav koji je održiv i blagoslovljiv ne može se raspasti. Ako tako biva, tako mora biti, reciklaža. Može se mijenjati, prirodno, prirodnije. Ljudi koji tužakaju jedni druge jer susjed ide na zrak, ide oprati auto, čak i od sudjeda, takva ekipa nisu sustav, nego antisustav, samoubojstvo, ljudi koji vjeruju u zavist nisu ljudi. Ili jesu? Ili sam ja virus mutikaša uslijed eko-inžinjeringa cijepljen slučajno na humanoida, jednom davno preko sedam mora…¨Ali ovdje nije riječ o tebi, o nikome osobno, ovo je globalno…” vikali su na mene oni prije spomenuti na koje sam se obrušila usmeno, dok meni logika kaže da je odgovorno uvijek samo moje, tj. tebi tvoje i onda se slože u kolektivno, i mirnabosna. Nisam ta koja ne bih prihvatila za ruku gubavca nad provalijom, ako baš inzistira da nastavi živjeti u distanciranoj civilizaciji. Strah zaustavlja povjerenje, strah bez jasnih granica prelazi konstruktivni opstanak, budimo iskreniji, koči igru, ljepotu razigranosti i stvaranja, što jesamo po sebi kazna. Odgojno politička kazna uči podstreku smisla pokoravanja. Dok smisao neuhranjen ne odapne. Očiju uprtih u zločin, ne ostaje energije za sretnu odgovornost. 

Ovo otvaranje u zadnjem mjesecu semestra čini se da nije kazna, vraćanje u krug slobode kretanja po institucijama- kazna, pa nagrada- šoping centrima, i školama, čak izborno. Po lijepoj našoj! Ipak ima nekog s manje prostora od toga, naprimjer hrčak u kavezu.

Počela sam s bitćesveuredu. Nije dobro natpis na majici jučer je kraj mene prošao na rolama, proklizio skladno kao poruka iz makrokozmosa straha i nepovjerenja u mikrokozmose istog, vječnog opreza. Poreza anagram, poraza tehnička inačica, hah…Što bi na kraju optimistično Papa štrumpf odaslao ekipici prve dane ‘prave škole’, ponešto poetično poučno;

Dok god mislimo da smo na vrhu prehrambenog lanca, nama vlada naša štrumpfaaastična mana; nismo svijesni koga mi hranimo, i čime. Prevelik ideš ispod zvijezda, nezgrapnije i od slona u staklarni, ali slon je drag. Čija hrana želiš biti čovječe, dok juriš među mašinerijom koja ti, veliš, silno treba za opstanak?

Ljubavi? “

IV.

Prisnosti? Zamisli ljepotu odnosa na distanci…lažno- prisnoj instanci. Kao pas na lancu.

Zadrži odnose, promjeni igru. Lijek. Proklizavanje stvarnosti. U slijedećem tekstu…

No fear when love is here.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *