Emocije treba primijetiti, osjetiti, ali se ne identificirati s njima!

Emocija je samo emocija. Ona nije ono što smo mi. Osjetite ih, potpuno, prihvatite ih i onda dopustite da one izađu iz tijela kada su spremne.

Blokiramo emocije da ne bismo osjetili neugodu. Ne znamo se nositi s njima, jer u našem društvu postoji navika da se negativne emocije ne dopuštaju, one mogu biti toliko neugodne da nam se čini da neće nikada proći pa ih blokiramo. Jednostavno ne znamo drugačije.

Ali ono što emocija traži (i tražit će dok to i ne dobije) je da bude viđena, primijećena i da je vi u kompletu osjetite i propustite kroz sebe. Ne da je osuđujete, ne da je blokirate ili ignorirate, ne da je analizirate niti da tražite rešenje za problem. Samo da poštujete njenu prisutnost, da joj dopustite da ona ispliva i da dok je ona tu, da je vi promatrate, da je osjetite, bez osude, analiziranja ili otpora da je osjetite. Da je prihvatite, skroz i sasvim. Da joj pokažete da je dobrodošla, kakva god da ona jest, jer ona je kao malo dijete kojem treba potvrda.

Najteže je osjetiti da ona može biti dobrodošla, ali upravo taj osjećaj pomaže da se emocija prihvati. Teško je to osjetiti, jer mi tu emociju koja je neugodna vezujemo za situaciju koja nam nikako nije dobrodošla. Na primjer, osjećamo odbačenost zbog prekida s partnerom. Osjećaj odbačenosti je jedno, a prekid s partnerom drugo. Pokažemo osjećaju odbačenosti našu punu pažnju, zahvalimo mu se što nam je pokazao kako doživljavamo situaciju (prekid s partnerom).

Emocije kojima nismo ovo dopustili, ostale su u nama, zablokirane. Isplivaju one ponekad, pokušaju biti viđene, ali mi ih opet zatrpamo. Najradije to činimo prežderavanjem, kroz alkohol, cigarete, marihuanu, slatkiše, buljenjem u telefon ili televizor ili tome slično. Stvari koje nam „pomognu“ da otupimo čula ili da skrenemo pažnju na nešto drugo, samo da ne bismo osjetili ono što nam uporno želi reći.

Emocija je samo emocija. Ona nije ono što smo mi. Emocije treba primijetiti, osjetiti, ali se ne identificirati s njima. Ako osjećate strah, ne znači da ste bojažljivi. Ako osjećate nesigurnost, ne znači da ste slaba osoba. Ako osjećate tugu ili bol, ne znači da ste depresivna osoba. One su kao začini u juhi. Slane, slatke, gorke, ljute. Osjetite ih, potpuno, prihvatite ih i onda dopustite da one izađu iz tijela kada su spremne. Tako se odblokiravate. Tako dopuštate tijelu da radi svoj posao.

U nama postoje i one emotivne blokade koje su naslijeđene, a da mi to i ne znamo. Netko od predaka je imao traumu koju nije procesirao, emocija je ostala blokirana u njemu, a mi onda preuzimamo nesvjesno takav način razmišljanja, ponašanja ili otpora (na primjer otpor da gledamo horror filmove ili otpor da kažemo što stvarno mislimo, a ne znamo ni zašto, ili na primjer neki zdravstveni problem koji smo naslijedili od roditelja.)

Mi ćemo se poistovjetiti s time što je u nama i onda pokušati to razriješiti kroz svoj život, kroz situacije i iskustva koje ćemo privući, zahvaljujući tim zablokiranim emocijama koje čine naše vibracijsko polje. Otuda dolazi i priča o obiteljskoj karmi, nasljeđujemo blokade naših predaka i promatramo ih nesvjesno kao da su naše. Privlačimo okolnosti gdje će se te blokade ispoljiti, a onda ih imamo priliku razriješiti.

Aniko Budai/majkazemlja

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *