Uvijek bar malo razmislim o tuđim komentarima, nekad se u njima kriju korisne upute, čak i kad na prvi pogled nisu suvisli. Kako reče mudrac, možeš bar naučiti kako NE raditi. Šalu na stranu često su najkorisniji oni komentari na koje otprve reagiraš “ma ne, gdje bi ja!”…, ili “ma kakvi, nisam ja to”, jer ti često promakne pa ne primjetiš da u stvari baš to jesi, kao što nas često kod drugih naljuti upravo neka naša skrivena karakteristika. Naročito se to dešava kad su karakteristike “na odlasku”, dakle kad ih već skoro zalječimo, pa onako polumrtve ubodu, rane zapeknu još jednom 😉

Ovih dana sam razmišljao o nekoliko takvih rečenica koje su mi uputili neki ljudi. U jednom sam blogu napisao da su jedan od razloga nastanka bolesti prizivanje pažnje na sebe, pa me netko upitao nije li to i ovaj blog. Duboko sam razmislio o tome. I da, može se reći da je s jedne strane moguće da duboko iz tebe krene vapaj, jao čujte me, nisam dobro pa evo pišem blog da vam to javno kažem. Pogledajte me. To je taj filing žrtve o kojem sam pisao. Da, može se i tako to shvatiti. Ipak, ako je i prvi impuls, nesvjesno, dok sam bio u krizi i bio taj, analizom tekstova sam utvrdio da je potom brzo nestao. Kao prvo, ne pišem kako se osjećam loše pa da me morate žaliti. Naprotiv. Dobro sam. Zato sve više pišem o drugim temama. Ipak, hvala na primjedbi.

Još mi je jedan koment zapeo za uho. Reče mi netko da jako puno vjerujem u te alter stvari, i da one ne vrijede tolika novca (vidi se nepoznavanje materijala o kom priča jer često budu i besplatna predavanja ili su na donaciju, dok neka koštaju, vjerojatno jer imaju veće troškove ili iz drugih razloga). Razmišljajući o tome i prateći svoj razvoj zaključio sam da mi se na ovaj ili onaj način vrate sume uložene u radionice, jer su to sume koje ulažem u sebe, a ne u voditelja. U krajnjoj liniji prije četiri mjeseca sam jedva hodao i bio “na rubu” sa neizlječivom dijagnozom. Mišića skoro nisam imao u onih 60tak kila kostiju, doći do zahoda mi je bilo kao da se penjem na himalaju. Sad, nakon 4 mjeseca (samo!) hodam, plivam, malo pazim na sebe da ne pretjerujem, ali dobro funkcioniram.

Dakle, nijedna akcija koja je tome pomogla nije previše skupa, čak i ako u tom trenu nemam toliko para – pitam, vrata mi se često otvore i drugačije ako mi se trebaju otvorit. Kao što sam napisao u jednom tekstu, bitno je ne davati tome na što ideš i što uzimaš etiketu “slamke spasa” i “čarobnog štapića”. Tada nalećeš na zaista skupe stvari, kao da te svi žele iskoristiti, a mislim da često one i NE pomognu, osim možda kratkoročno. Vjerojatno je to zato jer daješ mogućnost da te nešto sa strane liječi što ostavlja otvoreno da te drugo sa strane i sruši ponovno. Poanta je čini mi se, graditi sebe kao stup koji stoji. Naravno s tim stavom možeš i koristiti druge resurse. Oni su ti samo pomoć da se SAM pridigneš. Naravno, ovo ne treba shvatiti u smislu nekakvog ego-tripa, to je posebna tema. Ukratko, kod ovog pomaže poniznost i zahvalnost.

S druge strane, nisam ni svim radionicama i voditeljima bio zadovoljan. Ovdje treba reći da što sam zadovoljniji sobom kasnije bio – to sam bio zadovoljniji i voditeljima 😉 Zanimljivo, zar ne? Dok ja ne valjam ništa mi ne valja. Ono što sam finalno shvatio da rečenica “ti previše vjeruješ u alter” nije točna. Ne, ja sam vremenom počeo vjerovati u sebe, a ne u alternativce. Samim tim sve bolje prepoznajem ono što mi treba i na što da odem/uzmem.

Zanimljivo mi je da primjedba o cijenama i alternativcima dolazi od osobe koja istu sumu popuši za manje od mjesec dana 😉 Svi mi unosimo u sebe ono što želimo i sukladno tome se ponašamo i živimo, što sijemo to žanjemo. Svi mi investiramo naš novac (energiju) u industrije u koje vjerujemo, netko u dobru vibru na nekoj radionici, netko u duhansku industriju, netko u koncert U2, na kojem je uzgred 50.000 ljudi po 500kn ulaznice, dok je na radionici na kojoj odem 10-20 ljudi po 500 kn. Jasna vam je poredba? Uostalom, što vas briga koliko netko zaradi, bitno je dal radi dobro to što radi i što ja dobivam od toga, i podržavam li korištenjem tih roba i usluga neke opće ili vlastite principe.

Čin plaćanja 1000 kn nije samo trenutna stavka, on je domino efekt koji energiju odvodi u nekom pravcu, s određenom namjerom, svjesnom ii podsvjesnom, s kojom će ti se na ovaj ili onaj način sve vratiti kao bumerang kad -tad. Nekad je jednostavno dobro dati 1000kn i ne očekivati trenutnu korist. U krajnjoj liniji nema bitne trenutne koristi ni u davanju 1000kn za cigarete mjesečno. Znam, i ja sam bio pušač 🙂 I tad sam to znao. Al’ sam robovao ideji samouništenja i ovisnosti.

Finalno, riječ je o osobama koje nalaze izgovore da ostanu u kaši koju su si miješaju. Osim što sam pušio i sam sam bio jedna od takvih osoba s mješalicom za drek, dakle razumijem ih. Ali nemam više potrebe danima smišljati odgovore na njihova pitanja “kako da nešto promijenim” i slušanju odgovora kako taj odgovor -probajovo- “nije za mene”, jer ništa, ama baš ništa nije za tebe dok miješaš sadržinu svoje septičke jame, nema tog boga ni doktora koji će ti pomoći, nema te procedure koja će te izlječiti, koja će ti olakšati napor miješanja te “mirišljave” opojne sadržine. Dok imaš istu jednadžbu, s istim nepoznanicama s jedne strane, ne možeš dobiti drugačiji rezultat s druge strane znaka jednakog.

A odluka da se nešto promijeni? Kad ona dođe znat ćeš da si na pravom putu kad ti postupci budu u skladu s tom odlukom. Jer ako ideš iz Rijeke u Zagreb, možeš ići kroz Karlovac, ali možeš ići i kroz Johanesburg i Melburn, Tokio, London. I sve je dobro ako bar uživaš u tom putu, uživaš u avanturi svog putovanja, a ne plačeš što si se izgubio 🙂

Ostale nastavke ovog bloga pratite na linku:
AutoPillot