A da motrim, veliš!

Tako maleni i sićušni u ogromnom svemiru, svakodnevno se mučimo, pokušavajući donijeti ispravnu odluku. Iako svatko od nas ima priču, ono što ja mogu jest tek načeti svoju. Načeti, jer svakim novim motrenjem, ispred mene otkrije se nešto novo.

U razdoblju kada pomislim kako sam se konačno uhvatila puta kojim mi je dobro hoditi, nešto se pomakne. Kamenčić na putu, sitan, neprimjetan, ali toliko snažan da može promijeniti novo uspostavljenu “stabilnost”. Čovjek se tek na sekundu o njega blago spotakne, a uzdrma mu cijelo tijelo, zaljulja našu masu i zaokrene je u sasvim nekom drugom smjeru.

Je li to svjetlo koje nam je tako prijeko potrebno? Je li Bog šaljivo, a opet smisleno stavio malene izbočine na našem putu života?

Ne znam!

Rečeno mi je da motrim. Nešto što u biti znam, jer od prvih trenutaka našeg postojanja motrimo. Motrimo, njušimo, dodirujemo, jedemo, ljubimo, grlimo. No, od nedavno, kada mi je rečeno da motrim, kao da je netko svoje dlanove položio na moje obraze, pogledao me duboko u oči, govoreći mi riječ – motri.

“A da motrim, veliš!” – rekoh, sve dok ta riječ nije postajala primjenjiva. Duboko u meni se ponavljala i počela je nešto činiti. Odnosno, JA sam počela nešto činiti. Počela sam promatrati, ne biti toliko impulzivna koliko umijem biti. Razmišljajući sve više o onome kako svatko od nas ima svoju priču. Uzroka je različitih, a time i izbora koje smo tijekom života učinili.

Tako maleni i sićušni u ogromnom svemiru, svakodnevno se mučimo, pokušavajući donijeti ispravnu odluku. Uspijeva li nam? Jesmo li uspostavili potpuni red, bez nemogućnosti kaotičnog stanja? Ne znam niti to. Iako svatko od nas ima priču, ono što ja mogu jest tek načeti svoju. Načeti, jer svakim novim motrenjem, ispred mene otkrije se nešto novo.

U biti, želim reći kako motrenje uopće nije lako. Barem za mene. Biće sam koje postavlja milijun pitanja. Mnogi ne mogu izdržati moje konstantno propitkivanje. Nerijetko se zbog toga osjećam usamljeno.

Oni, kojima želim postaviti najviše pitanja, povučeni su, u prostorijama uma dovoljno osvijetljenima kako bi izdržali sami sebe. Ne trebaju im još i moja pitanja. A ja, tako silno želim da me puste. Želim da me puste, dozvole ili barem ostave otvorena vrata kako bih osjetila slobodu prilaza, bez odgurivanja na tko zna koju stranu svijeta.

Ne postoji kemijski dodatak u životima nas, motrećih jedinki, koji bi obmanuo drugoga da nam dozvoli približiti mu se. Takav dodatak i ne bi bio od koristi. Činio bi upravo to, obmanu koja nas nikako ne bi približavala svemu onome što čovjek jest. Biće koje u sebi vodi bitke, ali slavi i pobjedu. Ionako mnogi odnosi kratkog su vijeka. Uz obmanu bili bi još kraći. Ostavljajući nas gladne i žedne novom približavanju onome koga smo tek namirisali.

Ne znam hoću li izdržati sve ovo motrenje, bez postavljanja pitanja. No, ne pitanja u sebi, već na glas, direktno. Vrištala bih, rigala vatru, kljucala dok mi se odgovor ne udjeli. Ipak, to tako ne ide. Moj ritam, nije ritam drugih. Moja priča je moja.

Dijeliti svoju priču drugome tko će znati prihvatiti ju, ne pobjeći, ostati i željeti čuti još, vjerojatno je vođenje ljubavi na kozmičkom stupnju. Motrim, učim se strpljenju. Velim, nije lako i ne želim posustati. Ne želim podbaciti i iznevjeriti sebe.

Za sada motrim, u nadi kako ću svoju priču moći podijeliti s onim koji želi ispreplesti svoj svijet s mojim. Plesati ples života, dozvoliti biti ranjiv, gol, svijetao i mračan, dobar i loš, a opet siguran da ovog puta nitko ne odlazi, već je ovdje ostati.

Stoga, ovog puta, motrim …

Tajana Ćosić – Tajči, tajanacosic2205.wixsite.com

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *