Ovako počinje upropaštavanje djece

Gdje su nestali ljudi koji žele da im dijete postane dobar čovjek, iskren i odan prijatelj?

Zovem jučer s posla najstariju kćer i razgovor teče otprilike ovako:

“Srećo, kako si, što radiš? Jesi li jela? Jesi li se umorila danas u školi?”

“Mama, dobila sam 4 iz matematike. Ti si rekla da je svaka ocjena za đaka.”

“Jesam. Da. Jesi li ti zadovoljna?”

“Pa, jesam.”

“Dobro. Sad se malo odmori, igrajte se, slušajte djeda, a kad dođem s posla ići ćemo vani.”

“Hoćemo. Mama, a jedna djevojčica je plakala što je dobila 4. Kaže da se njena mama uvijek ljuti i galami na nju ako ne dobije 5.”

Ovako počinje sistem(at)sko upropaštavanje rođene djece.

Ne brinite se, neće ovo biti tekst o neostvarenim i iskompleksiranim roditeljima koji jurcaju i razvoze djecu po najelitnijim školama za štošta.

Naravno da je za svestran razvoj ličnosti važno djecu izložiti i glazbi i umjetnosti i sportu i učenju stranog jezika i kreativnim radionicama, ali polako, sve u njihovo vrijeme, po njihovoj mjeri, kad budu spremni i sami izraze interes i pokažu inicijativu.

Zar treba već u drugom osnovne da izgore i zasite se svega? Gdje su nestali ljudi koji žele da im dijete postane dobar čovjek, iskren i odan prijatelj, pouzdana, sretna i emotivno stabilna, zdrava osoba? Ima ih, srećom, poznajem mnogo i takvih.

Skoro jedan prijatelj povodom rođendana svoje kćerke reče da je sva njegova očekivanja ispunila onog dana kada se rodila. Ne znam jesam li ikad išta ljepše i emotivnije pročitala. To je najmelodičnija izjava roditeljske ljubavi svih vremena!

Dragi roditelji, nije nama truo sistem, ovaj nesretni i otužni usud od zemlje, bolesno društvo izopačenih vrijednosti krivo ni za što. Sami smo. Ne valjaju nam odgajatelji, učitelji, nastavnici, profesori, pedijatri, stomatolozi, ginekolozi, trgovci, konobari, vozači, slučajni prolaznici, a mi sami sveci. Sve znamo raditi bolje od drugih, miješamo se svakome u posao, odmah zovemo medije ili idemo direktoru, pa i predsjedniku države jer učiteljica danas nije pohvalila naše dijete.

A nećemo da priznamo da smo svi mahom, manje ili više, nečim povrijeđeni, nezadovoljni, obespravljeni, nestrpljivi i tako netolerantni hodamo uokolo kao nagazne mine čekajući prvu žrtvu na koju ćemo ispljunuti sav nataloženi otrov.

Zaboravili smo na empatiju i razumijevanje, pokušaj da se bar na moment stavimo u kožu druge osobe, da splasnemo, da pustimo nekad nešto da prenoći, da razgovaramo jedni s drugima, da eventualni sukob pokušamo riješiti direktno ne praveći od njega senzaciju za uvijek gladne i bespoštedne medije.

I ne, nije ovo tekst ni o kukolju, i njega ima u svakoj profesiji, daleko od toga. Mnogi svoj posao samo automatski odrađuju, ne znaju i ne žele raditi, ima nas svakakvih. Ali, vjerovali ili ne, ima još uvijek i onih koji vole svoj posao i rade ga s ljubavlju i početničkim entuzijazmom, daju se potpuno, cijelim svojim bićem.

Međutim, svejedno će se uvijek naći neko tko neće biti zadovoljan i takvima, odnosno ni onim zvanično i objektivno najboljim, vrhunskim stručnjacima u svojim zanimanjima jer nije svaki učitelj/trgovac/konobar/doktor za svakog učenika/kupca/gosta/pacijenta,…Takav se još nije rodio.

Nisu svi na budžetu zaposleni preko veze, putem nepotizma, korupcije, stranačke pripadnosti i ne odlaze na posao samo da bi lakirali nokte i prošetali svoja odijela, nisu svi novinari zaposleni na režimskim medijima neprofesionalni i neetični pojedinci koje trebate sutra na ulici pljunuti i pretući, nisu svi policajci to što vam je prvo palo na pamet, i tako dalje i tome slično.

Dragi roditelji, volite svoju djecu najbolje što umijete. Ne morate im organizirati rođendan u igraonici na koji će doći cijeli razred, ne morate se plašiti da će se razboljeti od toga što im povremeno za doručak date neki junk food umesto papaje ili kivano afričke rogate dinje s čija sjemenkama, ne moraju ići istovremeno i na zbor, satove klavira, njemački jezik, karate, tenis…

Posljednjih dana, kako svakodnevno vodim školarca do škole i nazad zapažam koliko djece ne zna hodati! I koliko djece ima određene, golim okom vidljive, deformitete stopala i nogu. O pogrbljenim dječacima bez ramena neću ni pričati.

Djeca najviše pamte kvalitetno i sadržajno provedeno vrijeme s vama, vaše zagrljaje, poljupce i osmjehe, vaš topli glas prožet ljubavlju. Gradite kod njih emocionalnu inteligenciju i samopouzdanje, posvetite im se, poštujte ih i volite da se ne biste za deset i manje godina iščuđavali ako postane ovisnik o mobitelu, video igricama, drogama…

I priznajte nekad vlastitu grešku, poslušajte nekad prijatelja, dobronamjerni savjet stručnjaka koji je u kontaktu s vašom djecom nekad i duže i više od vas samih, prije će oni uočiti eventualno “odstupanje” koje se da korigirati na vrijeme ako samo na moment zaboravite na vaš ego, spustite gard i prihvatite da niste nepogrješivi.

I pokušajmo stvari, za promjenu, sagledati iz više kutova. Ne budimo tzv. hejteri koji će uvijek naći milion argumenata zašto ne treba uvesti vjeronauk u škole ne želeći priznati sebi da će upravo taj vjeroučitelj sutra biti možda i jedina moralna osoba s kojom će naše dijete imati kontakt i ne zvonimo na sav glas kako našem gradu nedostaje više parkova za djecu, jer budite realni, koliko vi vremena zaista provodite s njima vani?

U naselju u kojem živim, uvijek su to isti roditelji s djecom, nekolicina njih, i tek po koja baka, djed, teta čuvalica. Naravno da bi nam dobro došlo više svima dostupnih i raznovrsnijih sadržaja za djecu, ali čemu i to ako će se, kao nedavno na jednom dječjem festivalu dvije mame doslovno potući oko toga čije dijete će sjesti na vrtuljak. I to šakama, pred djecom, priredivši im tako ne samo jednu jezivu i uznemirujuću scenu, nego i doživotnu traumu.

Sramota me je i nas i ove zabiti (da ne kažem selendre jer je to sad aktualna riječ) u kojoj preživljavamo, gdje nam je odavno luksuz odvesti djecu u kazalište.

Sramota me je ove duhovne pustoši na svakom koraku. Sramota me je roditelja koji djecu odgajaju da doslovno gaze preko mrtvih i da cilj opravdava sredstvo.

Sramota me je što nekad uhvatim i samu sebe da ne opomenem vlastito dijete kad ne kaže dobar dan, hvala, doviđenja i izvinite.

sputnjik/stil.kurir

atma.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *