Život nam izvana pokazuje ono što se događa u nama

Bila sam u lošim odnosima s drugima. Sa svojom obitelji, prijateljima, kolegama. Mislila sam kako su svi protiv mene.

 

Svi me samo iskorištavaju. Danas razumijem da je normalno da sam imala takav odnos s drugima, kada sam imala takav odnos sa sobom. Život mi je samo izvana pokazivao ono što se događalo u meni.

Prije bi me lovila ljutnja kada bih pročitala ovakve riječi. Kako je moj odnos s drugima zapravo odraz mog vlastitog odnosa sa samom sobom? Kako to netko može reći?

Normalno da se ovako osjećam kada su drugi takvi! Normalno da se ovako osjećam kada me svi samo iskorištavaju i ružno se ponašaju prema meni iz dana u dan.

Priznajem da mi je najteže bilo shvatiti odnose. Dolazim iz velike obitelji koja je bila u teškim odnosima. Shvatiti da je moja obitelj prema meni takva upravo zbog mene, meni je predstavljao veliki izazov. Sve te godine svađe, neprijateljstva, trauma i ružnih riječi osvijetliti i shvatiti da nisu oni krivi, dugo je vremena predstavljao prevelik zalogaj za mene.

A onda shvatiti da ni ja nisam kriva. To je bio još veći zalogaj.

Kako je moguće da nakon što sam sebe čitav dan kritizirala i govorila si stvari tipa ‘Ovo ništa ne valja. Kako ovo radiš? To nije dobro.’ očekujem da mi netko dođe i kaže ‘Ovo je odlično.’?

Naljutila bih se na osobu koja bi samo naglas ponovila ono što bih prije toga sama sebi ponovila tisuću puta. Umjesto da joj se zahvalim jer mi je pokazala što nosim iznutra.

Voljela sam kriviti sebe za sve. Kriviti ili sebe ili druge, nije bitno, važno da sam nekoga ili nešto krivila. Iza krivnje obožavala sam spomenuto kritiziranje.

Nije ni čudo da sam stalno imala osjećaj grča u želucu. Po čitave sam dane mogla ništa ne pojesti od nervoze. Nisam mogla spavati. Stalno sam imala ružne misli. A potom noćne more.

Često sam znala na slobodne dane imati svađe sa svima u svojoj glavi. Velike rasprave smo znali voditi. Duge dijaloge s provalama bijesa. I onda netko kaže da misli ne mogu manifestirati bolesti? Da misli ne znače ništa? Misli nisu toliko moćne kao što se misli? I te kako su moćne!

Ni sama ne znam koliko puta sam imala glavobolje i lagane napadaje panike. Samo zbog svojih misli!

Sama u stanu čitav dan. S nikim se nisam vidjela niti čula, a ipak sam u tome istom danu uspjela posvađati se s nekoliko ljudi.

Prvo što sam učinila u tom stanju s takvim napadajima nervoze i bijesa, čisto iz razloga da otpustim taj bijes je bilo to da smislila jednu igru. Nazovimo ju igrom, da se ublaži ovo što ću reći.

Zamislila bih npr. svoju sestru. I recimo da me nedavno ona nešto uvrijedila. Uglavnom, ljuta sam na nju. Svađam se s njom.

Ono što sam namjerno znala raditi je to da bih zamislila da stoji ispred mene i plače. Tužna je, plače, nesretna je našom situacijom. Zamišljala sam kako se trese od plača, kako širi ruke da ju utješim. Govori da joj je žao i da želi da se pomirimo. Gleda me s tugom i traži zagrljaj.

I nikada to nisam mogla dugo zamišljati. Odmah bi i mene srce zaboljelo i odmah sam imala nagon da ju zagrlim i utješim. Jednostavno se nisam više mogla ljutiti. Moja duša nije mogla podnijeti da se ljutim na nju. Javljalo bi mi se da je ona moja sestra i da ju jako volim.

Tako sam radila sa svima koji bi me ljutili. Zamišljala bih sličan scenarij i odmah bi me bijes napuštao.

Kako bi me bijes napustio, tako bi mi se javljala čista ljubav. Bez bijesa i ljutnje, ljubav je mogla učiniti svoje. Počela sam nalaziti opravdanja za tuđe postupke.

Razmišljala bih o tome kako znam da me moja sestra voli. Ona je isto sigurno povrijeđena. Ona radi to što radi jer ne zna kako da mi priđe. Priznavala bih sebi kako je moguće da mi je možda i teško priči kada se u zadnje vrijeme stalno lako naljutim.

Priznavala bih sebi kako i ja uvrijedim nju i kako mi je i samoj najlakše planuti na one najbliže i one koje najviše volim, pa je lako moguće da je i obrnuto.

Samom maštom bijes me puštao. Nije ni čudo kada bih ga samom maštom i prizvala.

Ako je moguće da samim svojim mislima imam čitave dijaloge u glavi u kojima se svađam s nekom osobom, zašto ne bih imala i dijaloge u kojima opraštamo jedno drugome? Dijaloge u kojima ta osoba meni govori da joj je žao, pa i ja njoj govorim da mi je žao?

Ne mora biti istina. Ne moram se nikada pomiriti s tom osobom. No, meni je lakše. Ja sam mirna. To je najbitnije. Da živim u miru.

Što imam od toga da se svađam i vičem kako je netko grozan? Zar nije bolje da si opraštamo i da vičem ‘Ne, ti oprosti?’ pogotovo ako je već odlučeno da se zbog svađe više nikada ne vidimo?

Zanimljivo je to kako mnogi vjeruju da je sve energija. I ako imam te dijaloge u glavi pune oprosta, kakvu energiju odašiljem? Energiju oprosta. I što mislite, što se onda dogodi kada dugo vremena vježbate u glavi dijalog oprosta, a ne dijalog svađe?

Razmislite o tome. Meni je pomoglo, svi dijalozi puni oprosta su se na kraju ostvarili.

Maja Pernar

preuzeto sa: ATMA.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *