Volimo li svoju djecu?

Volimo li zaista svoju djecu? Dali smo im život, na ovaj ili onaj način ih hranili, oblačili, školovali… Radimo “za njih”, štedimo za njih, kupujemo kuće i aute za njih, trudimo se osigurati im budućnost. Štoviše i strahujemo za njih. Da li je to sve dovoljno i primjereno, zaista?

Što su uopće “naša” djeca? Da li zaista sve radimo za njih ili su to samo izgovori kako bi održali vezanost? “Naša” djeca? Jesu li naša zaista, kao što je naš kaput ili majica?

Gledam kako poznanici, susjedi i drugi ljudi spremaju kao vjeverice zalihe za budućnost, kako grade “kuće trokatnice”, kako nižu nisku bisera sreće za buduće generacije. Isto vidim, kako često nakon godina kolekcioniranja tih bisera ostaju nezadovoljni reakcijom “nezahvalne mladosti”, koja odlazi svojim putevima, u druge zemlje u druge gradove, u neizvjesnost. A radili smo cijeli život da oni imaju sve što im treba. I da budu dobri poslušni, da budu ono što smo mi zamislili da će biti 😉

Od svih tih nastojanja najzanimljivija mi je ova izjava “da budu što smo mi zamislili”, kao da su naša djeca naša ideja, naša projekcija, a ne samostalne ličnosti. A ipak rijetko ih tko odgaja kao samostalne ličnosti. Uostalom, ne možemo svoju djecu naučiti nečemu što sami ne znamo. A većina ljudi nije ni samostalna, ni funkcionalna u pogledu samostalnog razmišljanja, niti im se rad na sebi imalo mili (molim, prije komentara razmisliti što se podrazumijeva pod samostalno razmišljanje!).

Koji su to sve izgovori koje koristimo u svom životu ne bismo li ostali u sužanjstvu i odgodili sreću i mir? Zašto odgađamo svoj život?  Odakle ta nesigurnost, nepovjerenje u život – koju onda maskiramo s tim da sve radimo za drugoga (dijete, partnera i sl.) kako ne bismo ostali sami. Jer, finalno, većina ljudi proizvodi te obiteljske odnose kao svojevrsnu mirovinu. Djeca žive s njima do svoje pedesete, ne samo da dijele kuću, već “žive” s njima (jer može se i drugačije “dijeliti kuću”, samostalnije). Kasnije te odnose preslikavamo u partnerske, pa jedan ovisi o drugome.

Što je to što ostavljamo svojoj djeci u nasljeđe, a što je to što bismo mogli?

Upravo ta ovisnost je ono što zasad uspjevamo ostaviti u zalog budućnosti onih koje smo doveli na svijet i koje volimo. Osim ekološkog promišljanja koje je nažalost kod većine još uvijek na razini koja je sramotna, pa im ostavljamo razorene temelje, svijest o okolišu u drugom, dubljem smislu još je i gora. Ostavljamo im u nasljedstvo planetu izoranu besmislenim “kućama trokatnicama” , betonjarama bez duše, kvartove bez stabala, noću preosvijetljene ulice koje nude lažnu sigurnost (jer mrak grize?), zagađene rijeke i mora, i što je najgore zagađenu kolektivnu svijest. Ostavljamo ih sa “uputama za upotrebu” života koji ih neće nužno veseliti, ostavljamo im utrku za novcem, moći, ispraznim jednokratnim zadovoljstvima. A što da im ostavimo ako ne znamo sami za bolje?

I upravo tu je vrijednost toga što se “sektor” alternativaca ovoliko razmnožio, iako nažalost postoji tu puno onih koji su zalutali i promišljanje im je isto kao da rade u nekom “uobičajenijem” sektoru, poznatom po tome da se kutija cigara i prazna limenka od pive baca pored ceste. Jednako vrijedi i za verbalno smeće. Ono se baca svugdje, po kafani, fejsbuku ili portalima.

Ipak, poplava alternative skrenula je pažnju na potrebu za promjenom, pa ako netko i zaluta tražeći “spas”, kad tad će doći i do voditelja koji je osvješteniji, ima kvalitetniji pristup i sagledava život na jednoj drugoj razini. Kažu, majstora nađemo kakav nam treba i kad nam treba. Ili kakvog upravo “želimo” dobiti. Da potvrdimo svoje namjere i svoju ispravnost?

Što uopće znači biti voditelj? Majstor neke tehnike. Je li dovoljno znati samo crtati, pisati, glumiti ili znati neki karate zahvat, raditi samo svoj posao? Nije li to odavno prevaziđeno? Nekad su nogometaši trebali samo znati igrati, danas moraju znati stati pred kameru i reći bar nekoliko suvislih rečenica, djelovati humanitarno, osvještavati sljedbenike. Da sljedbenike, jer rijetki su danas “majstori” koji imaju učenike. Većinom su to sljedbenici koji slijepo slijede, traže spas. I daju svoju odgovornost majstoru (voditelju, idolu) u ruke. Za svoj život, za planetu za okruženje. Prije se bezpogovorno slijedio Bog, zatim svećenik, a danas osobni guru iz kvarta 😉 Nijedna od tih postavki ne izuzima vlastiti dio odgovornosti – za svoj dio svemira (pomoći će i Bog ako si sam želiš pomoći).

Kako prepoznati nekog tko je osvješteniji ili je majstor, i koja je to druga razina gledanja na život? Teško. Sve je postalo “jedna velika laž”, ponavljanje laži dok ne postane istina. Jednostavno iz trenutka u trenutak potrebno je preispitivati sebe i svoje djelovanje, i željeti više. Uz spremnost na promjenu stava i mišljenja. Svaki slijedeći majstor biti će stepenica više i bolje. Ili će tvoj osobni guru otkrivati lekcije koje još niste do sada prošli. Ponuditi izlazak iz kvarta.
Dakle.

Da li uopće treba “brinuti” o tome šta ostavljamo u nasljeđe ili je dosta da živimo svoj puni potencijal? Iako na prvi pogled zvuči sebično, raditi s ljubavlju i dati najbolje od sebe u ovom trenutku, upravo je pravi zalog sebi i djeci za budućnost. Naravno to podrazumijeva rad na sebi, promatranje sebe i okoline, edukaciju i podizanje svijesti i sustava vrijednosti. Jer akoradiš za sebe kvalitetno, postaješ bolji sebi, a samim tim bolji i drugome oko sebe. Kao kapljica kad padne u vodu i radi koncentrične krugove.

Da nam ne bude dosadno produciramo različita iskustva, gradimo ovo i ono, rušimo, natječemo se. Kažu da je to isto OK. Nadajmo se da će do tada planeta izdržati ljudsku potrebu za ovolikim svakakvim raznolikim “iskustvima” 😉 koja “treba isprobati” da bi se došlo do finalnog cilja. Da nam ne bude dosadno sjedeći sami sa sobom na nekom kamenu pored mora, ili u šumi.

U krajnjoj liniji, dok se to desi, možda se Zemlja otrese kao pas nakon kupanja, pa nas zbaci….i to je OK. Finalno, prirodi je svejedno ako nestanemo kao i mnoge vrste koje su (uz našu pomoć) nestale. Nismo ni lijepši ni bolji ni vrijedniji od leptira ili puža. Često jesmo štetniji od njih.

A možemo biti tako predivni i božanski….ako to želimo. I to ostaviti u nasljedstvo svojoj djeci.

Ostale tekstove ovog bloga možete naći OVDJE

Pillot

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *