Blagoslovljeni od prirode 2

Nakon što sam opisao prekrasno iskustvo sa skakavcem i zecom u prethodnom textu (<- ako već niste,pročitajte jer tamo počinje ova priča), moja zahvalnost je, očito, potakla nove doživljaje i svojevrsno uzvraćanje zahvalnosti pa je došlo do novih bliskih susreta na obostrano zadovoljstvo.

Iako volim more, ne volim ga dovoljno kao stotine i tisuće kupača koji se nagurani jedne na druge prže po 35 stupnjeva, pa sam se odlučio otići na sasvim drugačiju stranu. Kako je Rijeka blagoslovljena skijalištem na samo 50km od mora (Platak 1200m nadmorske), otišao sam gledat turiste s visine, na ugodnih 24 stupnja. Predivni zrak liječio mi je pluća, a upravo ubrane maline ispirale jetru i želudac.

Bilo mi je toliko lijepo da sam odlučio prespavati u autu. Nije da nisam imao za obližnji hostel koji nije ni skup, jednostavno sam nekako htio biti vani, iako baš nisam imao opreme za to, a i dvometrašima auto nije nekako praktičan krevet 😉 Baš mi je tako došlo.

Kakogod, oko pola noći nešto se dešava ispred auta pa virnem, a na metar dva pored stoji ogroman konj i zvače, i gleda me. Polumrak razbijen mjesecom nam daje dovoljno svijetla da se vidimo i zapitamo tko je kome smješniji. Vjerovatno ja njemu što se guram u autu, on meni tek malo smješan, onako žestoko zvačući, pa mi je palo na pamet da mu kažem da se ne jede u pola noći pred spavanje, udebljat ćeš se. Malo sam popričao s njim pa ga zamolih da bude tiho jer bi malo spavao, naime, začudio sam i sebe, ogromnom količinom hodanja koja mi je spontano došla, pa sam se umorio. Baš se i pitam već, zašto se (ugodno dakako!) iznenađujem što mi je toliko bolje da mogu proći par kilometara, pa to sam i htio (da mi bude bolje). Možda mi je došao reći, ne glupiraj jak si kao konj 😉

I bio je tih, pojeo i otišao svojim putem. Ali eto u pet i pol ujutro kuca nešto po autu, krmeljav se pridižem, a ogroman bernandinac kuca njuškom po autu i (valjda) pita me jesam li OK, što radim? Reko spavam, mogo si baš doć i koji sat kasnije prijatelju. Aj me pusti još malo. I napravi on dva kruga oko auta, zabrunda sebi u slinavu bradu i ode svojim putem gegavo.

Poslije sam se digao i malo provježbao pa napravio nekoliko kilometara koliko se moglo (a moglo se!) pa umoran sjeo u neki grm na panj, jer je počela kišica. Kad iz daljine dolazi veliko stado ovaca, na jedno 500 metara ih gledam. I pomislim, baš bi bilo lijepo upoznati pastira, nikad nisam čuo kako je to cijeli dan brojati ovce, ko zna jel mu se stalno spava, ko sad meni umornom 🙂

i tako gledam ja njih u nekoj polumeditaciji kako se približavaju žvačući travku po travku, dobrih sat vremena, kad dodju na 50 metara od mene zastanu, a pastir se dogega do mene, pozdravi i sjedne do mene, pa mi ispuni želju da saznam kako je to biti s ovcama… a njegova četiri psa, me opkole, dva mi stave glave na svako koljeno po jedan, jedan mi sjedne pod noge, a jedan iza mene odmah, i gledaju me ova dva predivnim okicama dok im mazim glave.

Hvala na ljubavi i povjerenju!

I ako finalno, moram priznati da, uz dužno poštovanje, sam sretan da je u pol noći došao konj, a ne medvjed 😉

Eh,da…nisam spomenuo da mi je dan prije pozirao labud (vidi sliku) koji je bio u društvu galeba (50km od mora?),

I bilo bi nepravedno nespomenuti velikog štenca neke velike pasmine, kudrave smeđe dlake i predivne njuške, koji je stajao na sred ceste kad sam se spuštao nazad ka Rijeci, u podnožju planine, pitajuć me valjda zašto već idem? Malo je stajao na cesti i onda otišao sjest pored ceste. Što je tamo radio neznam, nisam vidio kuće blizu, nadam se da će naći put kući…

i ne znam jesam li sam rekao da je priroda divna…

Znate to? Onda sigurno niste vi oni koji su pustili one otpatke duboko u šumi 😉 Hvala vam!

NAPOMENA (dodano nakon nekoliko dana):

Imam potrebu dodati ovaj pasus. Prijateljica mi je, kad je pročitala ovaj tekst rekla: Lijepo si to napisao i super da si podijelio radost s nama, ali moraš znati da nama to ne znači koliko tebi u tom trenu (to znam i razumljivo je, ipak da se čovjek drži toga nijedna knjiga nebi postojala); osim toga želim ti skrenuti pažnju da ne vidim poveznicu s blogom koji govori o Autoimunosti…(eee, ovdje se već ne slažem!).

Naime…Svaki dio bloga koji napišem korak je u uspostavljanju osobne ravnoteže koja utiče na odmak od korijena zbog kojeg je dijagnoza postavljena. Iako na prvi pogled nema vezivnog između toga i teksta, osjećaj s kojim gledam na prirodu i životinje pokazuje uživanje u okruženju što je totalna kontra situaciji koja je dovela do problema, a to je bio zamor okruženjem, doveden do ruba ponora krivnje i mržnje prema drugima i finalno prema sebi. Potpuno stojim iza tvrdnje da je to korijen ove, a možda i svake bolesti. Uspjeh iskrenog gledanja na stvari drugačijim očima (obratiti pažnju da su jedan od problema dijagnoze bile oči! slabi vid, spuštanje kapaka! te mišići i nemoć…) uspjeh je koji za razliku od pilula ili čak vitamina i sličnog, koji utiču na stanje više ili manje površinski i IZVANA, reakcija je koja djeluje IZNUTRA!

Ovdje je bitno i ono što vas je bunilo u jednom od prošlih tekstova. Zašto imam odmak od toga da proglasim neku od radionica kojima prisustvujem “finalnim spasiteljem”? Jednostavno me “navodilo” da to tako shvatim i primijenim. Koju god sam u startu tretirao kao spasitelja, iz nekog razloga “nije bila dovoljno dobra”, dok nisam shvatio da je spasitelj samo jedan. A, to si sam sebi u kombinaciji sa “višom silom” koja nije negdje na nebu, neg je – u tebi ! I to nije onaj dio tebe koji nepravedno često za sve optužujemo, dio koji je “ego”. Važno mi se čini i što sam ove životinje gledao drugim očima, jer puno sam puta u životu vidio i zeca, psa, konja i skakavca. Ovo nije bilo isto. Bilo je jedno veličanstveno iskustvo. Vidio sam u tim bićima nešto više, ne znam možda u ovom trenu objasniti razliku. Ipak znam da sam se popeo stepenicu više u razvoju. Slažem se da bi zbog razumijevanja bloga i procesa ovo jednom trebalo pojasniti bolje. Zasad je ovo moj limit, možda kroz koji dan. Ili ako nekog baš zanima nek me uhvati uživo, jer često pričanje o tome i meni da neku dodatnu sličicu u mozaiku.

Pomak mi se počeo dešavati tek kad sam uspio ponovno nakon lječilišne pauze održati vlastitu radionicu! Da, moj ples. Ovdje ne postoji nikakav tračak podcjenjivanja drugih, naprotiv. Svi su oni bili važni koraci ka uspjehu. Ipak, postavljanje svoje zamisli dio je bildanja samopouzdanja, i svaranja ideje “zašto da tu ostanem”, koja je prvi uvjet izlječenja.

Osim ovog, a da se vratim na temu ovog posta, bitno je da su ove životinje po šamanskoj tradiciji prenositelji poruka, one imaju svoje opise, svoje atribute i s obzirom da me vjetar sad vodi u tom pravcu, dato mi je da naučim isčitavati takve znakove. Al sad odlazim u neku drugu temu.

U svakom slučaju hvala vam na sugestijama i pitanjima. Meni pomažu, a tim bolje ako ikome drugome pomažu da shvate išta iz mojeg pisanija, jer nije cilj da samo trućam kako provodim dan, a da nikom to ne koristi. Pomažete mi da blog ne bude kao oni fejs postovi “sad sam u kuhinji i kuham paštu s gljivama” 😉 Samo pitajte i komentirajte.

Ostale nastavke ovog bloga pratite na linku:
AutoPillot

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *