Kako čuti dušu, kada svi oko tebe pričaju?

 

Razlika između usamljenosti i samoće je jasna. Usamljeni možemo biti i kada smo okruženi ljudima, dok je za stanje samoće neophodno odsustvo drugih. Istina je da je čovjek društvena životinja i mnogi još uvijek tvrde da je samoća nešto negativno i da se ne treba osamljivati. Idu toliko daleko, da smatraju da se od samoće može čak i poludjeti. Ipak kao osoba osjetljiva na tuđu energiju, buku i jaku svjetlosti i sama se često povlačim u osamu jer na taj način punim baterije. Ponekad je teško objasniti ljudima zašto u njihovom društvu ne mogu ostati duže, rijetki su koji zaista razumiju. Ako poludjeti znači ući u koštac sa samim sobom onda sam luda, priznajem.

 

S obzirom da mi mozak radi sto na sat, prakticiram da se distanciram od drugih, ali također i od sebe (svojih misli i stavova) kako bih se ponovo vratila sebi. Znam, čudno zvuči, ali sve što je čudno pripisujem Saturnu u 12. kući 🙂 Nismo ni svjesni koliko smo okruženi raznim sadržajima, bombardiraju nas svakodnevno porukama sa billboarda, naslovnih strana, Facebooka, Twittera, Instagrama, dnevnika, itd. Previše je mišljenja, komentara, stavova, utisaka. Sve to upijamo poput spužve u svoje energetsko polje, u većoj ili manjoj mjeri, nesvjesni koliko nam zapravo  šteti. Povrh svega imamo svoje mišljenje koje je opet proizašlo iz prosuđivanja datih riječi ili postupaka. Većinu vremena provedemo u “mislećem” stanju, što nas vodi sve dalje od onog što stvarno jesmo.

Mene osobno sve to zamara. Zato kada se povučem u kutak gdje mogu u miru saslušati vlastite misli i emocije sve izgleda mnogo jasnije i jednostavnije nego kad sam u moru različitih utjecaja. Zbog toga mi priroda izgleda kao odličan izbor uvijek kad želim biti svjesnija svog postojanja, a dobra stara izreka „pustiti mozak na pašu“ itekako ima smisla. Istini za volju, to mi je nemoguća misija u vrevi života na pokretnoj traci, u kojem mi pažnju odvlače stvari koje u suštini nemaju puno veze sa mnom. Ogromne količine stresa i nervoze su ustvari rezultat nepotrebne brige oko tuđih reakcija i djelovanja.

 

Upravo iz tog razloga, bez obzira da li je neko vuk samotnjak ili društveni leptirić, doza samoće je od važnosti za dobar balans i jasnije granice gdje počinjem ja, gdje završava druga osoba i obrnuto. Mada će mnogi ekstroverti reći da im je strašno dosadno u društvu samih sebe, pitanje je zašto misle da su drugi ljudi interesantniji od njih. S druge strane, izrazito introvertne osobe zbog straha od nerazumijevanja okoline odbijaju društvo povlačeći se u vlastiti svijet. Prvi bježe od svog unutrašnjeg svijeta, dok drugi bježe od ljudi u vlastiti kozmos. Riječ je o dvije krajnosti koje se mogu prevazići kad je uzrok takvog ponašanja otkriven i prihvaćen.

Društvenost i samoća su dvije strane istog novčića, barem u mom slučaju.  U interakciji s drugim ljudima stječemo životno iskustvo, ali činjenica da se rađamo i umiremo sami, govori dovoljno koliko pažnje trebamo posvetiti harmoniji vlastitog bića. Razumijem da to nije sebičnost, već ljubav prema sebi.

Anela Merdanović, plavopero777.wordpress.com

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *