Analiza oporavka

Primio sam nekoliko zanimljivih pitanja i komentara vezano za temu Autoimunih dijagnoza i svojih iskustava o kojima pišem. Neki komenti su se svodili na to da “premalo pišem o problemu”, dijagnozi, stanju, itd. Nisam htio odmah odgovoriti na to, već sam neko vrijeme posvetio praćenju sebe i svojih misli, da ne odgovorim bez veze iz prve i ne lupetam. Konačno, sa zadovoljstvom sam zaključio da što mi je bolje, sve više pišem o nečem drugom, ujedno i što više pišem o nečem drugom – to mi je bolje.

Dakle, ne očekujte više velike tirade i osvrte unazad, bar ne na taj način. Pričanje o problemu ne pomaže. Pomaže pričanje o rješenjima i u sagledavanju svojih misli, ishrane, postupaka. U principu je sve rečeno u dosadašnjim tekstovima za one koji žele shvatiti. Ako imate neko konkretno pitanje možete me pitati pa ću se osvrnuti na to. Ovaj ću još tekst posvetiti tome da napravim rezime i kažem kako je od glavnih faza “bolovanja” fascinacija dijagnozom, kad samo o njoj pričate, opterećeni smo tada problemom (a ne rješenjem), i samim tim dajemo mu energiju pa se problem ne rješava, naprotiv, multiplicira se. Iako je često potrebno da problem na taj način dovedemo do “vrhunca” svjesno puštajući da on odživi svoje što ima reći,
ipak, za takav način i stav je obično potrebno svijesti i energije koje u tom trenutku nemamo jer nas paralizira strah od tog istog procesa (globalno gledajući, prikriven strah od smrti).
Skretanje pažnje s procesa, micanje boli ili simptoma, ne mora nužno značiti oporavak, naprotiv, može značiti guranje problema pod tepih. Temperatura se ne skida ako je 38 (tijelo se samo bori s problemom), nego tek ako je 41, 42. Kako spoznati razliku? Recimo to ovako, ja SAD MOGU pričati o dijagnozi, ali mi je o tome već dosadno govoriti, ALI MOGU, a prije kada sam “stavljao pod tepih”, izbjegavao govoriti, je u biti, bio prisutan strah od toga, da se sve ne vrati ili pojača, što se u svakom slučaju dešavalo, stavio ju ja pod tepih il ne,
samim tim što sam se bojao.

 

U trenutku kad (iskreno!) prihvatim “problem” koji god on bio, kao svog učitelja i putokaz, i prihvatim sebe upravo takvog s tim problemom u ovom trenutku, može početi promjena. Ne nužno odmah vidljiva, ne nužno ni točno oko tog problema, s tim da on više i nije problem, zar ne, nego učitelj, pa će otići kad završi školska godina, ali se misli sve više igraju drugim sadržajima, sve više su bijele a sve manje crne, i polagano se krećeš koracima ka cilju.

Kad smo već kod cilja, naravno, važno ga je odrediti, ali važno ga je odmah i živjeti, što ne znači da trčim po dvorištu sa slomljenom nogom, ali znači – živjeti ga održavanjem svijesti, osvješćivanjem toga da sam trenutno “zastao” u trčanju, jer nisam znao bolje zastati, pa sam ozlijedio nogu da bih osvjestio neke stvari koje nisam dobro radio u tom trčanju, i pripremio slomljenu nogu za neke nove korake, kakvi god oni bili.
Stavljajući u kontekst škole – bitno je da uživam u satovima, bili oni teški ili laki, sa namjerom da na kraju škole dobijem diplomu, ne zaboravljajući da nije poanta školovanja diploma, već ZNANJE koje dobivam putem! Konkretno, nije ozdravljenje da me glava ne boli, već da shvatim zašto me je bolila. Zato tablete nisu lijek nego krpanje rupa i trpanje pod tepih do slijedeće prilike kad će pucanje šavova biti žešće.
Tehnički gledano koristio sam kratko tablete koje su makle “špicu” simptoma koji su bili nepodnošljivi u tom trenu, ali su nakon 15tak dana pokazale svoju lošu stranu i sve je opet krenulo nizbrdo. Zatim sam prešao na razne dijete, izbjegavam hranu na koju sam intolerantan (napravio sam test krvi), radim Chi-gong vježbe, meditacije: tuđe i svoje (nastale uticajem DispenzeŠevka pogotovo, njegove sam rabio najviše i autentične bez svog upliva i prilagodbe, najviše su mi pasale), rabio sam savjete Vesne nutricionistice, pomogli su mi razgovori s kolegicama koje se ne eksponiraju javno jer im to nije posao, pa im neću navodit imena, bio sam i kod bioenergetičara, i doktora Jelića i svima njima i drugima sam beskrajno zahvalan, ali moram napomenuti da svi ti ljudi “sa strane” moraju samo biti stepenice do sebe, putokazi da se iscjeliš. Ti sam sebe. Finalno tu mogu u spisak staviti i doktoricu u bolnici, iako mi tablete koje mi je prepisala na duže staze nisu donijele dobrobit, naprotiv, malo su zakrpale rupu, dale mi vremena, potakle me da mislim na sebe, i sam čin da sam ih odbacio, nakon mjesec dana kada su pokazale kontraindikacije (iako su mi rekli da ih koristim “doživotno”),
dao mi je vjeru u sebe i svoje odluke. Uostalom, doktorica je kao osoba OK, ali je dio sistema koji radi – kako radi i nema baš vremena za nas 500 koji im sjedimo u hodniku. Drugo je pitanje zašto nas tako puno tamo sjedi Ne sviđa mi se jedino što nisu spremni da saslušaju ova drugačija iskustva, ako uopće to smiju (al’, mislim da je to do osobnog stava, neki ne upadaju u žrvanj nego se do-educiraju mimo sistema ili odlaze u privatno zdravstvo).

Odbacivanje uloge žrtve i želja za životom, te razlog za život je jedini lijek, jer svaka ovakva teža dijagnoza čini mi se da je čin autodestrukcije i aktiviranja sustava za samouništenje. To je preloše, ali u tome je dobro što je AUTO – dakle sami to radite, pa sami možete i prestati. Ako hoćete, naravno. Jer finalno, ne htjeti više biti “ovdje” na ovom svijetu, je isto legalna opcija, a strah od smrti iluzoran, bespotreban i kontraproduktivan.
Mislim da ne postoji iscjelitelj koji će te iscijeliti. Postoji samo onaj koji će ti “pogurati da upali”. Ova konstatacija ne umanjuje vrijednost onih koji su nabrojeni da su mi pomogli, i sličnih, oni sigurno znaju zašto sam ovo rekao. Oni koji ne znaju ionako su manje bitni;-). Ljudi koje sam nabrojio su nedvojbeno kvalitetni i mogu pomoći i vama, ipak trebamo biti svjesni da isti savjet NE mora nužno vrijediti i za vas i za mene (zato sam prilagođavao sebi i savjete jela i meditacije, u manjem obimu doduše), najbitnije je i najteže doduše, maknuti paniku.

U tekstovima kojima vam se čini da sam otišao na druge teme, dajem moju viziju toga kako promišljati da se neke stvari promijene, što ih samim time čini pričanjem o rješenju, a ne problemu. Naravno da je riječ o mojoj viziji, i da ne mora nužno biti vaša vizija, ipak, model, način je ono što je bitno, a ne tema o kojoj pričamo.
Sukus svega je dopustiti boli ili sličnom procesu da postoji (jer u principu ionako nemaš izbora, postojat će htio to ti ili ne, gutao tablete il ne), sagledati proces što hladnije, iako to zvuči nemoguće i drsko bezobrazno, ipak, to je put do koraka koji sam nazvao ekologija misli. Naravno da ne propagiram da se ne sanira “požar” ako je bol prejaka, ali to nikako ne smije značiti stati u samozadovoljstvu čim kad se bol smiri i zavući se u konfort zonu. Dakle, uzeti nešto ako se ne može izdržati, ali u svakom slučaju poraditi na rješenju, najbolje kroz različite meditacije, slušanjem predavanja, čitanjem knjiga, jednom riječju ‘radom na sebi’. Ovdje bih
samo htio napomenuti kako sam kad sam maknuo strah i paniku, iste jake simptome kasnije rješavao i bez tablete, disanjem i upravljanjem mislima (ovo je malo teže pojasniti u kratkom tekstu). Pomažu i dobre knjige o samopomoći, odlasci na razgovore i razne tretmane. Pri čemu bi savjetovao da se nikoga i ništa NE gleda kao čarobni štapić, već kao nekoga tko će ti pomoći da nađeš svoj put, pogotovo treba razlučiti žito od kukolja i izbjegavati sve što liči na “morate dolaziti što češće, po mogućnosti doživotno” i pritom plaćati i plaćati. OK, ne hvala. Kad biram kod koga idem treba mi ideja kako i kad mogu spoznati nešto i osjetit pomak – to ih odmah i pitam, naravno uz razumno saznanje da sse nekad ne može predviditi točan rezultat, ali kroz takav razgovor lakše prepoznate s kim razgovarate, vježbom to usavršavamo. Uz malu digresiju da pomak možete i NE osjetit uz najboljeg majstora ako ste se zabili u “bedare” i crnjake, jer tada sami priječite dolazak pomoći. To je “prekrasni” moment kada ćete samo gubiti i gubiti lovu i živce. Dobra vijest je da sam određujem kad će taj moment završiti. Nije da je lako dok ne shvatim kako Ekologija misli slijedi nakon ekologije hrane i ponašanja. Da ne bude zabune evo citat s wikipedije o ekologiji:

Ekologija je znanost koja proučava odnose među živim organizmima, kao i njihov utjecaj na okoliš u kojem obitavaju, te utjecaj tog okoliša na njih. Iako se razvila kao grana biologije, ekologija se, osim onih iz biologije, koristi i saznanjima iz kemije, fizike, matematike, te brojnih drugih prirodnih znanosti. Ovaj se pojam često nepravilno koristi pri opisivanju aktivnosti vezanih uz zaštitu prirode.

U ovom našem slučaju umjesto “odnos među živim organizmima”, proučavam odnos među mojim organima, odnos između misli i tijela, svijesti i podsvjesti itd. I nakon što koliko toliko taj odnos sagledam, pokušavam (kasnije i uspjevam) izvršiti utjecaj na razvoj situacije u svom tijelu, kao što na razvoj situacije okoliša utječem svojim ponašanjem u globalu. Dakle, recik-laža, je šarena laža koja problem vrti ukrug. Jednako kao što ne možemo ozdraviti dok pričamo bolesni i o bolesti.
Recikliramo problem. Rješenje je ne proizvoditi otpad. Isto vrijedi i za negativne misli, rješiti se starih šablona (starog smeća) prestati reciklirati stare šeme ponašanja i djelovanja, i ne proizvoditi novo smeće. Eto tako sam došao do ekologije i drugih tema o kojima pričam, jer što važi za unutra važi i za izvan mene, i obrnuto.

Za kraj bih dodao jednu misao koja mi se čini važna. U većini tekstova spominje se BORBA protiv bolesti. Mislim da je taj pojam potpuno deplasiran i da bolest treba prihvatiti na drugačiji način, kao učitelja, signal za promjenu i slično. Borba nije opcija, ona još više umara, a umorni ste i tako. To naravno nikako ne znači NE raditi na rješenju. Ali znači raditi na rješenju onog na što je bolest ukazala, na korijen, a ne na njene simptome i rezultat procesa. Da ne budemo psi koji grizu poštara 😉

Soundtrack za danas;
Ja, ja nosim plastično odelo, i plastika je moja hrana, možda sam plastičan i ja….(Idoli)

Ostale nastavke ovog bloga pratite na linku:
AutoPillot