Zašto baš ja?

Nakon nekog vremena dok provodiš vrijeme sa novom prijateljicom (dijagnozom) padne ti sve češće na pamet genijalno pitanje „Zašto baš ja ovako?”, pri čemu je moja situacija, na neki način još pozvanija da se to pitanje pojavi, jer eto organiziram aktivnosti zdravog življenja, radim emisije i vodim web stranicu o zdravom životu. Netko ima čudan smisao za humor? Ili mi samo daje mogućnost da pogledam kako je „s druge strane” kad već pričam o zdravom životu.

Dakle, neću vas utješiti, nije dovoljno biti vege, jer to sam 20 godina, i mi travari se nasučemo, eto. Nije dovoljno ni razgibavati se redovno, uvijek ima još neki korak dalje. Dobro, netko može reći, a, kako si prije živio (mladost-ludost i to), ili sjetiti se mnogo stresnih momenata koje sam imao i u periodima koji nisu tako davni. I upravo ovdje situacija pokazuje svoje ciljeve u koje je udarila. Kad je ponestalo mladost-ludost opcije, i opcije „vanjskih neprijatelja” ostao sam na pustometini – sam sebi, očito se mamuzajući više neg je konj mogao trčati, zaigran u nekom starom filmu koji je slijedio stara pravila iako je nabacio krinku novih „zdravih” aktivnosti. Ne, nisam primjenio dosta toga što sam pričao, i nisam dubinski saživio dosta toga što sam organizirao. Bio sam Wannabe zdrav život, očito 😉

Naravno, ostavljam otvoreno da je razlog i neke druge prirode, ipak, ovo mi se čini logično. Tim prije što sada (kad sam „progledao”) vidim dosta alternativaca koji rade slično. Crnče teže neg da rade u firmama, mamuzaju se, a često i nenamjerno lažu sebe i druge.

Ostaje i druga strana medalje. Kroz ovaj sam proces sagledao hrpu stvari i kalupa koje sam naslijedio od predaka, ne samo od mame, i ogromna je hrpa pokreta i navika koje instiktivno primjenjujem da toga nisam ni bio svjestan, a modeli su ponašanja nekih predaka. Nešto sam vidio kod mame, nešto saznao od svojih u malom istraživanju a nešto otkrio kroz neke druge tehnike.

U rješavanju pitanja “zašto baš ja” puno mi je pomogla nedavno jedna knjiga u kojoj sam našao rečenicu koja ide nekako ovako: “nakon što sam se godinama mučio sa pitanjem zašto baš ja, prihvatio sam da imam sudbinski zadatak da radim ovo što radim i od tada mi je lakše (liječi ljude nakon što je prošao katarzu)”. Ovdje dolazimo i do svrhe postojanja, koju moram priznati da sam bio izgubio taman prije neg se ovo desilo. Nisam znao zašto živim u ovakvom svijetu niti čemu služim sa svim ovim što radim. Priznajem da mi ni sad nije najjasnije, ali se sve manje zamaram s tim pitanjem.

Čini mi se da je sad period u kojem čistimo sebe, planetu i karmu svih koji nam prethode.

Kao da su svi naši preci bacali smeće na jednu hrpu (ne čini li vam se to poznato, kako s planetom radimo?) a sad ti Miki moj uzmi lopatu i poberi sve to i ono što nije tvoje (a, ja ekolog i skoro niti ne bacam smeće, ako ne računamo ogriske od jabuka, jao tužne li igre sudbine;-)

Što bi rekao Đoni Štulić – kad Miki kaže da se boji, on misli ozbiljno….

Ostale nastavke ovog bloga pratite na linku:

AutoPillot