Moćne veze otkrivaju neosviještene i neriješene emocije u nama

Većinu svojih intimnih odnosa zasnivala sam s muškarcima (izgledom i potencijalom), a u svakodnevnoj stvarnosti s nezrelim dječacima koji odbijaju kročiti u zrelost i odgovornost. Prema sebi, a onda i prema meni. Većinu vremena vidjela sam i voljela sam njihov potencijal, ignorirajući pri tome njihov razarajući dio.

Niti su se oni osjetili viđeni i podržani u cijelosti (jer sam negirala razarajući dio – koji je ujedno projekcija mog neprihvatljivog, razarajućeg djela), niti sam ja bila sretna i zadovoljna (zbog svog nenamirenog dječjeg djela i ne zauzimanja za sebe).

Dječjem dijelu u meni je bila potrebna iluzija da će sve konačno biti kako treba, da ću se osjetiti voljenom. Da ću od njih dobiti ono što nisam od roditelja, na način na koji je meni to bilo potrebno tada (i sada) – vremenu s njima, poštivanju dogovora i osobnih granica. Pravo na potrebu da volim i da budem voljena, da ne budem samo objekt zadovoljavanja tuđih potreba (negirajući, anestezirajući pritom svoje).

Često biramo partnere koji odražavaju naše neriješene probleme s našim roditeljima ne bi li ranjeni ego unutar nas, konačno dovršio priču. Vezujemo se za ljude koji ponašanjem, postupcima, energijom, riječima, zrcale odnos kakav smo imali u primarnom vezivanju s našim najbližima. I ponekad to dobro funkcionira – kada oba partnera odaberu svjesno preuzeti odgovornost za svoje rane (bez okrivljavanja drugog), razraditi ih kroz emocionalno-psihodinamički materijal i rasti zajedno.

Ali ponekad, to je apsolutno nemoguć san jer u partnerstvu danas i dalje postoje iste one osobine koje su nas ranjavale u odnosu roditelj-dijete. I ideja da možemo natjerati sebe ili drugog da napokon učinimo taj korak prema svjesnosti i odgovornosti, prema dinamičnom, funkcionalnom i zdravom odnosu – jednostavno nije istinita. Ponekad je to ono što je, tako kako je. Ne ide. Ranjavamo se.

Sada pod krinkom “rada na sebi”, dobijanja i prorade uvida, iskustva i sl.. (kako je danas “popularno” sebi opravdati odvajanje od osjećaja zbog svjesnosti, odvajanja od vlastite ljudskosti, dječjih nezrelih dijelova, od nemogućnost stupanja u kontakt s vlastitom snagom, osobnim granicama i zauzimanjem za sebe).

Naše najbolje šanse za zdravu ljubavnu vezu (za razliku od partnera koji “nosi” osobine “nemogućeg” roditelja za kojim i danas (ne)svjesno čeznemo) su odabir nekoga tko će nas inspirirati i podržavati u rastu. I nije svaki okidač/triger dostojan našeg vremena – samo zato što uvidi i iskustva dolaze sa svjesnim radom na sebi – ne znači da je dostojno nečijeg vremena i ranjavanja (čitaj re-traumatiziranja).

Uvidi, trigeri/okidači, iskustva i iscjeljivanje će se pojaviti i u zdravijim vezama, a prepoznajemo ih jer u sebi nose sjeme nade, svrhe, namjere, kontakta => ljubavi. Prepoznajemo ih i kroz NAMJERU koju vidimo i onda, kada smo povrijeđeni, ljuti, tužni…, a i dalje želimo biti u kontaktu, ne odričemo se sebe i ne odbacujemo drugog. Prepoznajemo i u trenutku kada iz odraslog mjesta u sebi, svoje potrebe možemo staviti “na čekanje” jer je potreba partnera zaista bitnija u tom trenutku (ne iz udovoljavanja ili prilagođavanja drugom, već iz odraslog mjesta => želim ti dati).

Meni osobno je još uvijek teško razlikovati srodnu dušu od ranjavajuće duše, jer moćne veze otkrivaju neosviješteni i neriješeni emocionalni materijal koji svatko od nas ima. Što je intenzivnija veza, jače je i svjetlo koje svijetli na tim “tamnim” mjestima (koji žele biti iscijeljeni). Jači su okidači. I neki odnosi zaista sadrže sjeme naše duhovne ekspanzije. Ali nam nisu svi mudri prijatelji.

Ponekad se toksične veze maskiraju kroz nešto više pojačano iskustvo povezivanja.

Ponekad su samo destruktivne, razarajuće veze s vrlo malo mogućnosti za širenje i rast.

Ponekad su samo problemi. Koračanje unazad. I to je važna razlika. Potrebno nam je ići tamo gdje rastemo.

I zapravo znamo, osjećamo kad treba otići.

Mnogi od nas znaju trenutak kada je završena ljubavna veza, ali malo nas nađe snagu za prekinut taj/takav odnos. Ne govorim o re-aktivnim završetcima. Govorim o dubokom intuitivnom osjećaju: znajući pritom da je vrijeme za otpuštanje i odlazak, za kretanje.

I iz straha ili tvrdoglavosti ili zabrinutosti (za osjećaje druge osobe tj partnera ili kakvi ćemo izgledati u očima javnosti), ne usuđujemo se donijeti i stati u svoju odluku, napraviti taj korak taj potez.

Opasnost odgađanja odlaska iz veze koja nije zdrava za nas, manifestira se kroz trpljenje, a onda i kroz bol koja može preći u zamjeranje, mržnju i gađenje. A to nije ljubav prema sebi, ni prema drugome.

Opasnost odgađanja odlaska iz takve veze postoji u tome što držimo dvije duše u toj vezi, čime sprječavamo pronalaženje sljedećeg koraka koji je potreban na pojedinačnim stazama, svakoga zasebno.

I nije lako, jer se suočavamo s gubitkom, a to boli, ali trebamo uzeti vremena za otpuštanje, za kraj i prihvatiti ga u srcu. Svako širenje ovisi o tome.

I otpuštanje ne znači da smo pogriješili, da ne vrijedimo. Ovako, svjesno otpuštanje znači da rastemo.

Način na koji se nosimo s gubicima i s otpuštanjem zrcali nam mjesto gdje smo sa sobom u odnosu na svoj rast i razvoj, integraciju naučenog i integritet.

I pritom ne moramo srušiti mostove, ne moramo zalupiti vratima, ne moramo ih čak niti zatvoriti.

Dovoljno je proći kroz njih, uz suosjećajnu namjeru prema sebi i partneru.

I važno je da taj čin odlaska napravimo samo onda kad se osobno osjećamo spremni i sigurni. Drugi, bez obzira koliko dobronamjerni bili, ne znaju našu priču kao što mi znamo.

Ne znaju što je našoj duši potrebno za rast. I nitko se nema pravo miješati u izbore naše duše.

AUTOR: Asja Kuzmanić – integrativna terapeutkinja, asistentica učiteljica na Centru za Integrativni razvoj, Matoševa 31, Split

preuzetu u suradnjji s ATMA.hr