Profinjene emocije uspjeha – empatija

Empatija je najznačajnija komponenta emocionalne inteligencije, ona je sposobnost prepoznavanja, razumijevanja i neosuđivanja emocija drugih ljudi, ali i svojih vlastitih, što za posljedicu ima stjecanje vještine upravljanja tim emocijama i izgradnje odnosa s drugim ljudima.

Empatija je kognitivna svjesnost o unutrašnjim stanjima druge osobe, tj. njenim mislima, osjećanjima, opažanjima i namjerama ona je posredovana emotivna reakcija na drugu osobu.

Ne moram napominjati da su emocionalno inteligentni, odnosno empatični ljudi u mnogočemu uspješniji u životu. Kako u obitelji tako i u poslu, karijeri. Empatični ljudi su otvoreni i za primanje i davanje, nisu reaktivni i egoistični. Tako uči Kabala (doslovni prevod: primiti), a  uči DAJ kako bi primio.

Simpa?

Svakodnevno čujem: ” … da ali ja nemam što za dati.” – simpatično!?

Istina o tome je da smo većinom  svi velikim dijelom i u simpatiji prema sebi samima. Prema svome tijelu, mislima, emocijama, duhu (zdravlju) … prema svojoim bližnjima, svom poslu…   Kako bi primili sve sto je naša želja i potreba primiti potrebno je dati.  Na žalost monogi ne vide što je potrebno i kako.

Empatija nastaje kao oblik emocionalne samosvijesti (shvaćanje svojih osjećaja i njihovih posljedica). Što bolje poznajemo osobne emocije, vještije ćemo čitati tuđa osjećanja.

Dakle, uspostaviti duboko razumijevanje sebe i drugih.

Profinjene emocije

Postoje stotine emocija, zajedno sa svim svojim varijacijama, mutacijama i nijansama. Emocije su mnogo profinjenije nego riječi kojima bismo ih opisali. Empatija nam daje emocionalnu pismenost, vještinu kojom otkrivamo  što drugi osjećaju.

Sposobnost da se čitaju neizgovoreni znakovi je ključ za predosjećanje tuđih osjećanja: ton u glasu, pokret, izraz lica. Naravno to možete naučiti, no ukoliko niste stvarno empatični dogoditi će vam se da to znanje ničemu i ne služi. Jednostavno nećete se niti sjetiti primjeniti ga.

Tako, nesposobnost da se dešifriraju tuđe emocije predstavlja osnovni nedostatak emocionalne inteligencije i gubitak ljudskosti: nedostatak prisnosti, suštinske pažnje, odsustvo emocionalnog sklada i empatije.

Kad govorimo o ovoj temi, potrebno je naglasiti razliku između empatije i simpatije. Simpatija je razumijevanje boli, patnje i neugodnih emocija druge osobe uz reagiranje na te događaje. Osoba koja izražava simpatiju je subjektivna, i ne može pomoći osobi koja joj se primjerice  povjerava jer joj ne dopušta da sama osvijesti svoje osjećaje i pronađe rješenje problema.

Simpatija je jednostavno sposobnost da se izrazi ‘kulturalno prihvatljiva’ sućut za nečije stanje. To je stanje egoizma (prema Kabali: primanje samo za i radi sebe) u nama i nije uvijek koristan način ponašanja. Pa tako kako volimo sebe volimo i druge. Simpatično? Kad imamo problema najbolje nam može pomoći empatičan prijatelj ili – stručnjak

O rabinu koji se znojio dok je slušao probleme drugih ljudi

Rabinovi sljedbenici dolazili su k njemu i iznosili mu svoje probleme. Jednog je jutra tako, kao i obično, primao molbe. Kasnije toga dana pomoćnik ga je upitao zamijetivši kako se znoji: “Učitelju, zašto se tako znojite, ta ne podnosite nikakav napor?” Rabin mu je odgovorio: “Ne podnosim nikakav napor? Ne shvaćaš li? Kad mi netko iznese svoj problem, ja moram, kako bih mu pomogao, taj problem osjetiti.

Moram skinuti svoju odjeću i odjenuti njegovu. Sada mogu osjetiti njegov problem, ali mu ne mogu pomoći jer sam previše subjektivan. Zato, kako bih ponovno postao objektivan, moram svući njegovu odjeću sa sebe i ponovno odjenuti svoju. Sjedim ovdje cijelo jutro, svlačeći se i oblačeći, i ti mi kažeš da ne podnosim nikakav napor?”

Biti empatičan (suosjećajan) znači moći navući na sebe odjeću druge osobe. A to je važno u svakome odnosu. Primjerice u odnosu između roditelja i djece. Roditelji razmišljaju na način na koji razmišljaju odrasli. I tako ne mogu znati kako se osjeća dijete. A biti u stanju suosjećati sa svojim djetetom u roditeljstvu je od neizmjerne važnosti.

(Prema priči rabina dr. Abrahama Twerskog)

Dok je osjećaj straha uvijek prisutan zbog onoga što se može dogoditi u budućnosti, a ljutnje zbog onoga što je bilo, što jest i što može biti, osjećaj tuge je uvijek zbog gubitka koji se dogodio.

Tuga nije bolest nego prirodna emocija i može na nas pozitivno djelovati; ona nam pomaže da bolje razumijemo i sebe i druge. Ljutnja je emocija koja “služi” da bi uočili svoju reaktivnost i pretvorili ju u asertivno ponašanje.

Obje emocije dane su nam je kako bi razvili svoju emocionalnu inteligenciju, samosvjest, empatiju i u slijedu naravno primili sve blagoslove za kojima žudimo, nikako kako bi bili kažnjeni.

Suglasni osjećaji

Osoba u nevolji je osoba koja je do tog stanja došla radi svoje emocionalne boli, nesposobnosti da se nosi sa svojim osjećajima odnosno njihovim posljedicama i dobro je kad pored sebe ima nekoga tko će je razumjeti, suosjećati ali i empatično se ponašati jer samo tako može izraziti svoje osjećaje, prihvatiti tugu zbog osjećaja npr. nekog gubitka.

Osjećaj tuge često prati osjećaj krivice ili ljutnje, a i to su osjećaji koje je potrebno osvijestiti da bi se prihvatilo nove uvjete življenja. Jer, kad osjetimo gubitak, naš se život mijenja i više nikad neće biti onakav kakav je bio, posebno ako smo okruženi „simpatičnim ljudima“ koji nam svojim naizgled kulturnim ponašanjem odmažu – odnosno potvrđuju i tako doprinose tom vjerovanju i stanju boli.

Empatija izgleda na prvi pogled kao jednostavan koncept u kojem jedna osoba osjeća isto što i druga i mnogi je definiraju na ovaj jednostavan način: osoba empatira u onoj mjeri u kojoj su njena osjećanja identična osjećanjima druge osobe.

 

Autorica: Žaklina Kerš

Preuzeto sa

IZ SVE SNAGE