Odgovori

Ovaj nastavak posvećujem nekim detaljima, svjevrsnim odgovorima na neke komente koje sam dobio na prošla pisanija (jao, pa netko to i čita;-). Možda prvo da razjasnim da “Neprilagođen” nisam postao svojim (bar ne direktnim i svjesnim) izborom. Isto vrijedi za moj “otpor” prema institucijama. Odavno, još u “pelenama” izgurale su me institucije iz sistema, isprobavajući svoje greške na meni i eksperimente sustava. Ovo ću vam detaljizirati jednom prilikom, vjerojatno u formi knjige jer u ovom blogu za toliko “akcije i horrora s povremenim bljeskovima pornića” nema mjesta 😉 Oni koji me znaju potvrdit će da ne preterujem. Naravno da sam svjestan da novčić ima i dvije strane, pa ih sagledavam koliko mogu, vremenom, skidajuć prašinu sa novčića.

Screen Shot 07-17-16 at 10.59 PM

Kakogod bilo, izbačen iz sistema, vremenom sam se uživio u ulogu hodanja po rubovima, ali sam pazio da ne prekoračim neke zamišljene granice i ne postanem ono što su mnogi na takvom putu postali, totalno druga strana, odlazeći u neke krimi ili “outlaw” priče. Iako je postat desperados logičan slijed događaja kad si izguran, moje desperados priče su uglavnom ostale smiješne do boli (čak su i šerifi plakali od smijeha). Sav onako smotan odabrao sam izgraditi neki svoj drugačiji model, model koji korigira sebe u želji da izgradi neki vlastiti zakon po kojem će živjeti, ne radeći drugom ono što ne želiš da rade tebi. Često nije išlo lako i ponekad nije bilo moguće ostati uspravan, srećom u relativno sitnijim stvarima, pa sam finalno tu gdje jesam, ovakav kakav jesam, uglavnom zadovoljan sobom, ako izuzmemo vječnu potrebu za “fine tunningom”.

Moje primjedbe na sistem su, rekao bih “stvarne”, nisu nešto osobno i na što se nebi i vi žalili (pogotovo ako imate sličnu situaciju) jer sistem često stvarno melje kao mašina. Svjestan sam da podsvjesno i privlačimo mnoge takve događaje dok ih ne shvatimo, ali priznajem još nisam otkrio ključ svega što moram shvatiti kao poantu ove igre sa sistemom.

Screen Shot 07-22-16 at 11.57 AM

Neko vrijeme sam umišljao da sam Robin Hood, tu i tamo mi je i uspjevalo naći šumu, ipak vremenom sam izgubio družinu. Uglavnom sad rade u stranim zemljama. 🙂Screen Shot 07-22-16 at 11.59 AM

Ovakav razvoj situacije i iskustva koja sam imao na tom putu, pomogla su mi da razumijem druge “izbačene”. Razumijem ne znači i da opravdam nečije postupke koji proizlaze iz toga.

No, isto tako razumijem i da ne može svatko podnesti isti pritisak. Neke grane pucaju lakše.

Dok pišem, gledam biti kratak, pa jedna primjedba da neke stvari imaju i drugu stranu medalje stoji. Neke “medalje” imaju po mom mišljenju i više od te dvije strane. Pitanje je da li je moguće izvrtiti više tih strana medalje u ovoj formi zapisa. U svakom slučaju, evo vježbam pisati pa možda dodjem i do toga 😉 Zahvalan sam na svakoj vašoj primjedbi. A da ne govorim da je lijepo kad shvatiš da ne pišeš u prazno i da je bar netko pročitao. Nije to stvar nekakvog ego tripa, nego potrebe da svoja brojna iskustva podijelim, jer i meni su koristila nečija za tumačenje nekih trenutaka.

Ostaje zanimljiva primjedba da ako sam zadovoljan sobom, a, ovakvog su me iskustva odredila, trebao bi biti na neki način zahvalan i sistemu i onima čiji su laktovi završavali u mojim rebrima i zubima, jer su me oni takvim stvorili. Ipak, mislim da takvo razmišljanje može biti ujedno i zamka. Teško mi se po stoti put dignut s poda i s bolnim rebrima onako krezub od laktova nasmijati u njihovom pravcu i zahvaljivati što su igrali grubo. Finalno, ja sam taj koji se uspio dignuti s poda ili na podu krvavih koljena uzeti knjigu i čitati, čak i kad sam pod svijećom čitao jer struje nije bilo, a ne se umjesto za knjigu prihvatiti pištolja. Ne, nisu me “oni” učinili takvim kakav ću postati kad se dignem s poda – to je bio moj izbor.

Da ne bude zabune, ova rečenica o zahvalnosti je iz jedne knjige (ne sjećam se sad naziva) koja pokušava objasniti da treba opraštati. Nešto slično kao ono s okretanjem drugog obraza 😉 I da, dovoljno je ne mrziti, jer pokušaji stavljanja tlačitelja u ulogu pomagača mogu proizvesti sado-mazo potrebu za ponavljanje šamaranja ne bih li se još opametio 😉

Kao ono kad Muji prodaju košticu od jabuke jer se od toga čovjek opameti. Kaže Mujo drugi dan prodavaču: “čuj pa ja sam za te pare mogao kupiti kilo jabuka. I imat 100 koštica”; “Eto vidiš!” Kaže prodavač: “već rade!” Mujo će: “Aaaaa genijalno daj još 10 koštica!”

jabuka

Ovdje ću dodati pasus o primjedbi koja se odnosila na diplome (to je koment na video koji smo snimili Hermina i ja) i administraciju. Primjedba oko diploma odnosila se na današnju hiperprodukciju diploma, čak i prepisivanje istih. Nismo ih nas dvoje u videu omalovažili, papiri(diplome) su se sami omalovažili već odavno. Potpuno stojim iza tvrdnje da moramo sami određivati tko je “diplomirani”, a ne nekakve komisije umjesto nas. Sami prepoznajemo svog doktora, majstora, kuhara, prodavača…papire ostavimo za na WC. Uostalom, najbolje je što više sam sebi biti sve nabrojeno, a za slučaj potrebe pripremiti povjerenje te iskreno i iz srca zatražiti pomoć, pa će nam se tako i vratiti. Doći će ono što je potrebno. Papir može i ne mora značiti.

FTIP

Potpuno isto vrijedi za moj odnos prema administraciji (biroCroaciji). Osim moje lijenosti (koja je priznajem na momente neupitna, fjaka kao autohtoni oblik meditacije:-) moj prijezir prema administraciji nije samo plod lijenosti. Naprotiv, plod je sve veće papirologije i potrebe da se nešto dokazuje, čak i prije neg’ si optužen. Razmislimo realno, koliko nam to oduzima snage, energije za prave akcije? Koliko je ljudi oštećeno “dok su se ispunili papiri”, ili umrlo jer nije bilo pečata? Ili zato jer ga je bilo? Netko ima nešto pravo jer ima papir? Ispravan je jer ima izvještaj? Ma nemoj, a svi znamo koliko je lagano “kupiti” dozvolu, naštelati nešto ako imaš dobre knjigovođe, opravdati sve neopravdano, koliko je kuća ovdje na Krku izgrađeno metar od mora jer su imali papire?(ili nekog “gore” za kuma? No, i to je papir) …Zašto da se time zamaramo? Zašto pristajemo na tu igru?

Finalno oni koji mi povećavaju broj papira skoro na dnevnoj bazi, upravo dolaze iz institucija gdje se pronevjerila sudbina i povjerenje miliona ljudi (zajedno s njihovim parama, tih miliona ljudi). Zatim se sve posloži kao kad sam ja prestao pušit – više nitko nije smio pušit 😉

Kad se nakrao onaj koji je “trebao”, sad svi moramo opravdat svoj burek i salatu 😉

Zanimljiva je pozicija u koju dolaziš potom, kako kaže moj kolega, ako želiš živjet u sistemu (jer imaš posao, firmu, dio si udruge…ima li nešto pri čemu nisi u sistemu? Postoji li uopće izbor?) onda moraš pristat na to što sistem traži, inače nemoj…

Nemoj šta? Koji mi je izbor za ne bit u sistemu? Pećina? Mogu reći ne, ipak danas je sve manje rupa koje nisu pokrivene, jer premalo ljudi je reklo NE. Svi kažu DA silovanju “zato jer moraju preživiti”, čime silovanje postaje legalno i uobičajeno stanje. Pa se finalno nakon toga što “znam da sam ispravan jer ne pristajem na “protuprirodni blud” nađem u situaciji da ne samo da me drugi smatraju ludim, što je OK, jer i tako se s njihovim kriterijima ne slažem, nego i ja sam sebe počnem smatrat ludim 😉 A sebi sam ipak nekakvo mjerilo pa je to zabrinjavajuće.

Screen Shot 07-17-16 at 11.04 PM 002

Finalno u čemu je problem nabavit tu hrpu tih papira i zadovoljit “standarde”?

Problem je. Teoretski možeš to učiniti (u praksi ima dva razloga zašto NE, jer kad ih zadovoljiš uvijek ima “još onaj jedan” koji nije donesen; drugi je razlog da osjećaš u sebi da radiš nešto loše), no ako to činiš nekad jednostavno shvaćaš da ti ostaje sve manje vremena da napraviš nešto što želiš, točnije- nešto što je ispravno. Da daš nekome umjetno disanje makar nemaš diplomu, da najedeš nekog makar nisi kuhar. Negdje su zabranili šetanje šumom, šparoge i gljive ne smiješ brat, samoniklo bilje isto…da bi to opravdali pošalju nekog da malo učini nereda, kasnije taj dobije nagradu, a mi zabranu. Ako radiš sve što ti se rekne, ne postaješ li dio tog multilevel lanca? samo da bi dobio svoju koricu kruha i nekoliko obećanja klimaš glavom na sve što se događa oko tebe? Neki u multilevelu osim korice kruha imaju i dobre aute? Da, nešto mora biti i u izlozima da raja vidi šta se (možda) može zaslužiti klimanjem.

Da se razumijemo, ovo nije poziv na revoluciju (bar ne onu uličnu). Revolucija se događa ovoga puta “iznutra”. NE – mora biti drugačije izrečeno, potiho i jedva čujno, ali sa sjajem u očima.

NE – mora biti osvješteno kroz shvaćanje procesa i razloga toga što se dešava. I naše uloge u tome. A uloga nam je, vjerujte, postojeća, a nekad i velika. Iako se činimo sitnim kotačićima.

Svaka mašina staje, ako se sitni kotačić prestane okretat.

 

/u textu korištene ilustracije iz stripova DylanDog i JohnnyLogan/

Pillot

One thought on “Odgovori

  1. Hermina

    Slažem se sa ovim što si napisao. Cijeli sistem u kojem se živi je proizvod i ogledalo nas samih. Odgovornost i brigu za vlastiti život i sreću smo prebacili na druge ( ljude, sistem, vladu ) i konstantno generiramo istu priču…” ko sam ja da tu išta mogu promijeniti “. Nažalost, hranimo se satisfakcijom da je drugi kriv za našu nevolju. Šta smo na to spali?!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *