Pušenje (ni)je štetno za zdravlje

Počeo sam pušiti u biti sa “zakašnjenjem”. Dok se svi već krajem osnovne ili bar u srednjoj školi hvataju cigareta (ili čega žešćeg), ja sam u biti bio protivnik dima od malena, i bučno protestirao pušačima u kući i drugim okruženjima. Kad su tinejđerske godine došle, krenula je opsesija glazbom, zaraza riječkom furkom da svi imamo bend i paralelno s time otkrio sam pojam D.J.

Dakle, ušao u vrlo zadimljenu atmosferu. Upoznavši neke drage ljude naučio sam štošta o tom poslu (u biti tada nije bio priznat kao posao, pitanje da li je i sad), došao u kontakt s ljudima koji razmjenjuju i prodaju kazete, ploče (kasnije CD-e), te polagano počeo gostovati po kafićima i klubovima. Već sam dobrano uronio u dvadesete kad sam se “predao” i po sistemu pametniji popušta (iako bi se ovdje o pametnijem dalo diskutirati;-) pristao da i ja zajašem “slasni” dim i počnem kupovati kutijice koje obećavaju da nisi sam, da je lakše, da si frajer i da je ukusno. Ako ne možeš protiv njih, pridruži im se.

Ne, nije bilo istina da nisam sam, niti je bilo lakše (bio je lakši novčanik), a finalno koliko god se mi lagali – nije bilo ni ukusno.chains4

Ono što je bila prava istina je da sam pristao da odem kud i sve ovce – prema provaliji. Sada kad gledam “unazad” pristanak na pušenje bilo je simbolički čin predaje, pristanak na pušenje i u životu, u onom smislu riječi kad, u žargonu, “popušite” 🙂 To je bio trenutak kad mi je u biti sve krenulo nizbrdo, pa sam, eto time htio reći – evo nek odem i ja nizbrdo. Danas to gledam kao svojevrsni čin pokušaja samoubistva, polaganog jer za metak nisam imao hrabrosti, a ovaj dugotrajni pucanj sam srećom promašio. Dosta godina kasnije, nakon brojnih razmišljanja o prestanku, nakon jednog žešćeg bolnog kašlja i u trenu kad je tijelo popuštalo i pred drugim osim kašlja, srećom laganim, upozorenjima i bolovima, smogao sam snage da kažem NE, ja to više ne želim i vratio sam se gdje sam bio kad sam bio puno mlađi po godinama (i očito pametniji:-) na nivo da volim život, da ne želim pušiti – ni dim niti u životu, i nakon zatvorenog kruga i vraćanja na staro -pozicija je slična. Vidim oko sebe okruženje koje “puši”, smeta sebi i drugome, puši dim, a i u životu često “popuši”, čak i kad toga nije svjesno, no, ne želim im se više pridruživati.

Sada umjesto da se pridružim onima koji puše biram neke druge puteve, pokušavam ukazati na neke činjenice do kojih sam došao kroz iskustva.

Zašto ovo pišem i zašto je ovo (možda) bitno?

Ne želim reći da je dim apsolutno zlo. Kao i svaka stvar, hrana, piće, lijek, naprava, TV, i drugo, i duhan može biti tren ugode. Problem je u tome što u principu, kod većine, to nije tren.

Sve ubravo nabrojene stvari, pri čemu dim mogu staviti kao model- primjer, ukoliko ne jašemo tako da mi držimo uzde, nego se uzde drže same, ili su držane od naše podsvjesti, dovode u sustav ovisnosti i “pušenja”. Strahotno je pitanje – držimo li igdje uzde i u čemu to radimo? Ili uzde, cigareta, TV-a, kompjutera, mobitela stežu uzde nama, jašu nas? Naravno, to potiču i pozdravljaju oni koji su zajašili sustav koji žive od naših frustracija i navika, oni na koje se poslije ljutimo što nam prodaju najprije bolest onda lijek. Strahotno je da je većina ljudi počela živiti taj model, taj sustav, dakle egzistencijalno su vezani na tu mašinu koja nas svih melje i ne mogu reći NE sustavu “da ne umru od gladi” – kao da neće umrjeti tako i tako. Rade za “svoju djecu” kreirajući im sustav koji će ih mljeti i mučiti, podčinjavati. Simbolički rečeno, puše u sobi svoje djece.

Finalno, na čin ovisnosti sami pristajemo, na ovaj ili onaj način, sami ulazimo u začarani krug i sami stvaramo okruženje koje nas “jaši”.

I finalno, tako je zanimljivo, da je simbolički gledano “s cigaretom nisi sam” dakle odraz straha od bivanja sa sobom samim, upravo slika bježanja od sebe. Jer ako u društvu ne pušiš, malo je kafića koje možeš posjetiti, ako ne piješ nisi prihvaćen, i tako je sa cijelim nizom aktivnosti. Kako bi opravdali svoje probleme dok “pušimo” defacto silimo sve oko sebe da to rade i oni, da potvrđuju da radimo ispravno, a to vrijedi i kad je riječ o dimu i kad je riječ o drugim stvarima.

Pogledajte samo kako nas zakoni navikavaju da smo za sve krivi, da smo uvijek u konfliktu, istovremeno oni koji ih donose su u krivnji za malo “veće iznose” i puše “skuplje” cigare.

Upitajte obrtnika može li “ne pušiti”, može li biti potpuno ispravan pred svim inspekcijama?

Tražite li i vi rođake i veze za svaki mogući korak, skoro i kupovinu kruha?

Tako se čovjek koji se želi odvojiti od cijelog tog procesa osjeti sam, često neizdrživo sam, ne samo kad se odrekne cigareta, nego kad se odrekne puno opasnije i manje osvještene stvari (jer istini za volju o cigaretama je dosta riječ, pa već ima načina da ih izbjegnete). Trenutno je trend osvještavanja zdravije ishrane, odnosa prema prirodi, uvode se (konačno! Sto godina nakon Tesle) električni auti i dešavaju se neke promjene, koje možda obećavaju da “neću biti sam” kad prestanem (pušiti, piti, TV,krasti, lagati…). Kažu i političari da neće više krasti, da će dolazit na posao. Možda nećemo biti sami ako prestanemo “pušiti” i ako se trudimo biti “ispravni” 😉 A možda potajno u zahodu, kao srednjoškolci, pale neki čik, smotaju kakav milion, dok ih mi ne vidimo 😉

omg

Dug je put našem svijetu i našem društvu do prestanka pušenja, jer pušenje je samo simbolički model nekog drugog bijega, nekog drugog samoubistva na koje smo pristali, ni ne znajući da smo zajašili krivog konja i da uzde nisu zategnute.

Namjerno nisam rekao da “uzde nisu u našim rukama” – jer one su upravo u našim rukama, sve što smo dobili i što pušimo – upravo smo sami naručili – držanjem ili NE držanjem uzdi.

Osvještavanjem čega je sve pušenje simbolika i kome sve smetamo svojim postupcima.

A i koristimo li kome?

S obzirom da sam štošta naučio u tom procesu “pušenja”, dođe mi da se zapitam, je li ono zaista štetno 🙂 Ipak, možda se ipak može učiti nekako bezbolnije, lakše i ukusnije.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *